[Dell]

Hajde, da i ja počnem pisati ozbiljno na ovu temu. Pisat ću na materinskom jeziku i pridržavat ću se svih njegovih pravila. Nije svakoga čovjeka u osnovnoj ili srednjoj školi zapalo da ih hrvatskom, srpskom ili nekom drugom jeziku uči neki dobar profesor. Puno, puta sam se sreo sa slučajem da je čovjek imao sve petice iz hrvatskog jezika, a niti je govorio, niti pisao gramatički točno. Ljudi u inozemstvu zaista puno više griješe u pisanju nego u čitanju. Pogotovo, njihova djeca. To je zato, što oni idu u školu tamo gdje žive i uče jezik i gramatiku te države i možda su u jeziku i gramatici tog jezika kojeg uče jako dobri. Mnogi ljudi znaju, a mnogi ljudi ne znaju da Hercegovci imaju najčišći i najpravilniji naglasak, kako u hrvatskom, tako i u srpskom jeziku, iako će im mnogo puta iz "prijestolnica" to osporiti, ali to je činjenica. Ja osobno govorim mostarskim dijalektom, što znači da malo brzam i rastežem u običnoj i neobveznoj priči, tako da me je teško razumjeti ako neko nije iz Hercegovine, ali k tome uvijek znam pričati jako čisto i razumljivo kada je to i potrebito. U svom govoru koristim puno žargonizama iz srpskog jezika, pogotovo iz beogradskog slenga. Često, u govoru i pisanju kršim pravila hrvatskoga jezika, jer su neka kao što će se mnogi složiti, samo napravljena da bi se razlikovao od srpskog i drugih susjednih slavenskih jezika (svi znamo za primjer mnogih riječi, dovoljno je spomenuti zrakomlat). Jedan od primjera je, da često ne koristim glagol u infinitivu. Npr.:" Ja ću to uraditi", nego koristim u hrvatskom jeziku "zabranjeno dakanje" i kažem: "Ja ću to da uradim", iako sam čuo da je to i u srpskom jeziku pogrešno, iako se često može čuti na mnogim javnim servisima. Ne želim ubuduće pisati ovako gramatički točno, jer mi izgleda "uštogljeno" i nema opuštenosti. Nastavit ću pisati gramatički pogrešno, sa pregršt žargona, jer mi je više ležernije, više mi odgovara i više mi se sviđa.
Bilježim se sa štovanjem.