Neko je nekada izracunao (Boga pitaj kako i zasto) na cisto matematicko-fizickoj osnovi, da je sestorednu dugmetarsku harmoniku 22 i po puta lakse svirati nego klavirnu. Ovo se odnosi iskljucivo na tehniku sviramnja. Sestorednu dugmetarsku harmoniku koristi, skoro bez izuzetka, samo balkansko podrucje i ona se, s obzirom na karakteristike koje su vec pomenute (isti prstored za sve tonalitete, ista visina dugmadi... itd...), cini kao prilicno jednostavan instrument. Medjutim, sve ovo je samo teorija koja u praksi nema mnogo potvrde jer postoje izvanredni majstori i na dugmetari i na klavirnoj harmonici. I jedna i druga imaju svoje prednosti i "mane".
Sto se kvaliteta tonova tice, tu nema nikakve razlike jer se i u jednu i drugu mogu ugraditi potpuno isti tonovi. Neosporno je medjutim, da se na sestorednoj dugmetarskoj harmonici (popularno nazvanoj "pasuljara"), mogu sa manje muke izvesti vratolomne egzibicije. No, dobri majstori, uz nesto vise rada, isto to sviraju i na klavirnoj harmonici. Sve u svemu, moraju se konstatovati izvjesne prednosti dugmetarske harmonike u pogledu tehnike sviranja i virtuoznosti a sve te price o nekakvim boljim, ljepsim, meksim... trilerima ili boljim tonovima na dugmetari su uglavnom lupetanja neupucenih. Evidentno je da neko, ko je svoje muzicko znanje zasnovao na ucenju klavirnih instrumenata, ima pocetnih problema sa sviranjem dugmetare jer je raspored tonova sasvim razlicit kao i samo razmisljanje muzicara i podsvjesno shvatanje redoslijeda tonova. To ne treba nikoga posebno da plasi jer poslije izvjesnog vremena navikavanja u samom razmisljanju pri sviranju, sve prelazi u automatizam a tada dolaze do izrazaja pomenute male prednosti dugmetarske harmonike.
|