Videti jedan post
Star 23.05.2008, 10:47   #3
mykeli
Veteran
 
mykeli's Avatar
 
Registrovan/a dana: 07.06.2005
Mjesto: Pirot
Godina: 52
Postovi: 858
Downloads: 218
Uploads: 5
Rekao HVALA: 3
Zahvalili mu 22 puta u 21 Postova
Instrumenti: sa dirkama...
mykeli befindet sich auf einem aufstrebenden Ast
Standard Artikulacija Gudaca 2

2. Skačućim se potezima praktično najčešće ostvaruju kratki tonovi. Među njima najveću primjernu
imaju: spiccato (čita se: spikato) i staccato.
a) Spiccato (tal. spiccare = otrgnuti, odsjeći) je potez u kojem gudalo lako i po potrebi veoma brzo odskače
na žici, obično negdje na sredini struna. Svaka se niza izvodi posebnim potezom, tj svaka se nota
izvodi vučenjem gudala u novom smjeru. Najbolje zvuči pri tihom zvuku. Označava se točkicama iznad
note. (To je oznaka staccata.)
b) Staccato predstavlja izuzetno težak potez, jer se u njemu veći niz kratkih tonova izvodi pri
jednosmjernom kretanju gudala; npr. pri potezu gudala u jednom smjeru: od vrha ka žabici treba odsvirati 8
šesnaestinki. Za izvedbu treba pritisnuti gudalo. Označava se nizom točkica iznad nota koje su pod
zajedničkim lukom.
Postoje 2 vrste staccata:
1. Normalni ili «leteći» koji je sličan spiccatu samo se izvodi u jednosmjernom kretanju gudala.
2. Serioso «suhi» - bliži je ležećim potezima, kao usitnjeni martelato.

3. Bacani potezi – kao najviše tipičan može se smatrati jeté-ricochet (čita se: žeté rikošé) = bačeno-
odskok. Kod njega se gudalo, bačeno na žicu, odbija i vraća obično 3-4 puta ostvarujući živahne,
ritmički izrazite grupe tonova. Gudalo se baci iz visine i potom pritisne. Više se tonova izvodi na
isti potez gudala. Jeté-ricochet se obilježava točkicama ispod luka.


U praksi rjeđi, ali vrlo svojstven način sviranja naziva se col legno (tal. = drvetom). Obilježava ga udaranje po žici štapom gudala. Zvuk koji nastaje ima više ritmički nego li tonski karakter.
U proizvođenju zvuka gudalo uopće ne mora sudjelovati. Tada se žice pokreću (u pravilu) kažiprstom desne ruke. Ovaj se način sviranja naziva pizzicato (tal. pizicato = trgnuto, štipnuto; uobičajena je skraćena oznaka: pizz.) Kod svih gudača zvuči najbolje u 1. pozicijama (do oktave prazne žice). Što je žica deblja i dulja bolji će biti pizzicato (sonorniji). Kod pizzicata izvrsno zvuče prazne žice.
(Iznimno u proizvodnji pizzicata desnom ruci može pomagati i lijeva, osobito kod trzanja slobodnih, praznih žica i pri brzom tempu; tada se iznad tonova namijenjenih lijevoj ruci stavlja križić (+). To je i jedini slučaj u kojem lijeva ruka neposredno sudjeluje u proizvođenju zvuka. Ipak, ovaj postupak, kao element složenije izvođačke tehnike nalazi primjenu praktično samo u virtuozno-solističkim kompozicijama.)
(Kada se nakon pizzicata ponovno želi svirati gudalom mora se staviti oznaka: col arco ( tal- = gudalom) ili samo arco. Važnost ostalih zahtjeva za posebnim načinom sviranja (sul ponticello, sul tasto, col legno) ukida se oznakom: in modo ordinario (tal. = na uobičajeni način).


Poseban vid artikulacije predstavlja tremolo – preciznije tremolo staccato. U njemu se veoma brzim, kratkim potezima gudala naizmjenično u oba pravca, ostvaruje brzo uzastopno ponavljanje jednog tona. Broj ponavljanja može biti određen pa se govori o izbrojanom tremolu što je u stvari samo skraćeni način pisanja: npr. četvrtinka prekrižena ukoso dvjema crticama znači da se ton ponavlja u trima brzim šesnaestinkama. (Ovim se postupkom osobito u orkestralnom forte sviranju postiže intenzivnija i dramatski naglašenija zvučnost.)
Pravi tremolo odlikuje neodređeni broj ponavljanja tona u jedinici vremena. Obilježava se trostrukim precrtavanjem vrata note.
Čest je tzv. tremolo legato u kojem se brzo i naizmjenično ponavljaju 2 tona različite visine. Pri tome gudalo ne mijenja pravac već promjenu tona izazivaju prsti lijeve ruke. Takav je tremolo najsličniji trileru. Za razliku od drugih trilera koji uključuju skretanje od sekunde u ovom se - tremolu legatu najčešće javlja interval terce.
Koristi se u tihoj dinamici. Za razliku od tremola staccata koji ima melodijsku primjenu, tremolo legato redovito stvara harmonijsko-kolorističku primjenu.


Posebni zvučni efekti u čijem ostvarenju glavnu ulogu ima lijeva ruka jesu glissanda i flageoleti. Glissando se postiže klizanjem prsta duž žice (koja zvuči pod gudalom) – znatno češće i izvođački spretnije, naviše – čime dolazi do sasvim postepene promijene tonske visine. Zvučni rezultat ovog postupka može naći isključivo kolorističku primjenu, a u izražajnom smislu uglavnom djeluje groteskno ili jezivo i u svakom slučaju dosta neprijatno.
Vrlo brz, jedna primjetan glissando katkad se mora upotrijebiti zbog postizanja legata i veće sigurnosti pri velikim skokovima. Tad djeluje kao portamento kakav se i prilikom pjevanja primjenjuje u sličnim situacijama.
Flageolet (franc. flageolet; čita se: flažolet) je posebna vrsta zvuka koji po boji podsjeća na zvuk flaute. Naziv dolazi od male uzdužne flaute. Flageoleti se izvlače iz sastava alikvotnih tonova na način da se žica lako dodirne prstom na određenom mjestu, a istovremeno – također lakšim pritiskom nego pri normalnom sviranju – prevuče gudalom. Mjesta na žici koja daju flageoletne tonove predstavljaju tzv. čvorove njegova treperenja. Nazivnik razlomka na koji se žica dodirom podijeli – redni je broj alikvotnih tonova, koji se na dodirnom mjestu može dobiti u vidu flageoleta. Npr. ako se žica lagano dodirne na polovici dobit će se kao flageolet njen drugi alikvotni ton – oktava; na trećini (bliže pužu) – treći alikvotni ton – duodecima.
Titranje žica (prazne) predstavlja sumu različitih vibracija koje variraju u omjeru 1:2:3… Od njih, tj. alikvotnih tonova, složen je jedan osnovni ton.
Nastanak flageoleta: δ - ton koji bi se dobio čvrstim pritiskom žice uz hvataljku;
♪ - flageolet koji se laganim dodirom oslobađa, tj. alikvotni tonovi
a) prazna žica – g
b) 1:2 (polovina) – δ g1 / ♪ g1
c) 1:3 (trećina) - δ d1 / ♪ d2
d) 1:4 (četvrtina) - δ c1 / ♪ g2
e) 1:5 (petina) - δ h / ♪ h2

Ovako proizvedeni flageoleti, dobiveni na praznoj žici nazivaju se prirodni. Što je žica dulja i deblja to je veći broj prisutnih flageoleta. Međutim njihov je broj ograničen alikvotnim nizom.
Da bi se, barem u gornjem registru, svaki ton mogao dobiti kao flageolet, pribjegava se stvaranju tzv. umjetnih flageoleta. Oni nisu sonorni kao prirodni. Uključuju sve kromatske tonove; međutim u najvišim položajima nisu naročito zvučni zbog kratkoće žice. Za njihovo izvođenje koriste se 2 prsta lijeve ruke, od kojih prvi pritisne žicu čvrsto, stvarajući time umjetno sedlo, dok se s trećim ili četvrtim prstom dodirne žica najčešće u udaljenosti od Č4. Zvukovni rezultat tada je dvije oktave viši od čvrsto pritisnutog tona.
(Mogu se dodirnuti i drugi intervalski razmaci.)
U novije se vrijeme označava željeni flageolet tako da se iznad note stavi kružić.
__________________
Procitajte pravilnik!

mykeli je offline   Reply With Quote