[mykeli]

Danas se izrađuju od metala (najčešće od legure bakra, nikla i cinka nazvane «novo srebro») zbog nosivosti zvuka,ali je time izgubila na mekoći i zaobljenosti, kakvu iziskuje barokna glazba.Originator je labial (tzv. usna); usnice šalju mlaz zraka pod oštrim kutom u instrument. Mlaz zraka se lomi na labialu, jedan dio ulazi u instrument, a drugi se gubi pa jeflauta instrument koji kod drvenih puhača troši najviše zraka.Posljedica toga je ta da su mu kraće legato fraze.
Dužina cijevi iznosi oko 67 cm. Cijev se rasklapa u 3 dijela (rjeđe 4), koji se spojevima uvlače jedna u drugi, pa se na tim mjestima, minimalnim izduženjem, može korigirati štimanje. Početni se dio cijevi naziva glava i njegov je kraj zatvoren, a ulazni je otvor za zrak postavljen bočno i okružen pljosnatim obodom – tzv. usnom, čiji je oblik podešen tako da na njega naliježe donja usna svirača. Srednji je dio cijevi najduži i u tehničkom smislu najvažniji, jer se na njemu nalazi i najveći broj rupica, koje skraćuju dužinu zračnog stuba u cijevi i tako daju tonove različite visine, a također i glavnina mehanizma za otvaranje i zatvaranje tih rupica. Taj se mehanizam sastoji iz 16-18 poklopaca i velikog broja poluga kojima se one pokreću. Samo dvije ili tri rupice nalaze se na završnom dijelu cijevi koji je na kraju otvoren.
Pri sviranju svirač drži instrument nadesno od sebe, u poprečnom, vodoravnom položaju. Desnom rukom manipulira donjim dijelom mehanizma, a lijeva gornjim. Pri tome upotrebljavaju devet prstiju - sve osim desnog palca, koji služi samo oslonac instrumenta.
Opseg:c1-d4 (Kod nekih je instrumenta najdublji ton h (mali h).
Registri: duboki - c1-c2; srednji - c2-c3 (u novijoj se izvođačkoj praksi uzima šire : od g1-c3); visoki - c3-d4.
Duboki registar, a naročito donja kvarta, slabe je nosivosti, prirodna mu je piano dinamika. (Od romantizma (a osobito u impresionizmu) taj se registar sve više koristi zbog izražajnih i kolorističkih odlika: pun je, taman i pomalo šuštav u boji, blag i poetičan u izrazu, katkad zloslutan ili pun iščekivanja).U srednjem registru dolazi do postupnog pojačavanja (mogući su svi dinamički stupnjevi i nijanse, ali još ograničene zvučne prodornosti); a u visokom, pogotovo iznad a3, tona postaje prodoran, pištav; nemoguće je izvoditi piano dinamiku jer je prirodna dinamika tog registra ff(tonovi se dobivaju dvostrukim prepuhavanjem). Do romantizma se, donekle i zbog tehničke nesavršenosti, prvenstveno kretala u svom srednjem registru i donjem dijelu visokog – gdje je njen zvuk svijetao, a karakter nježno-idiličan. Čak i Nikolaj Rimski –Korakov kao «oblast izražajnog sviranja» flaute navodi raspon između d2 i g3, premda je danas ovaj opseg proširen.Karakteru flaute i njenim izvođačkim svojstvima odgovaraju vedra, lepršava glazba lirsko skercoznog obilježja kao npr. u ulomku Ples flauta iz baleta Ščelkunčik Petra Iljiča Čajkovskog. Ipak, u duhu ovog instrumenta ponajviše je jednostavno i slobodno raspjevan melodijski tijek, u prvom redu idilično-pastoralnog izrazapoput njena sola u predigri 3. činu operi Carmen Georgesa Bizeta.(«Flažoletni tonovi» su zamagljene kvalitete i u pianissimo dinamici. Prvi se put koriste kod impresionista. Bilježe se isto kao kod gudača, tj. iznad tona se piše kružić.)
Kao većina drvenih puhača flauta prepuhuje u oktavu.
Flauta je najpokretniji instrument među drvenim puhačima. Izvodljive su sve vrste ljestvica, arpeggia i brzih skokova u staccatu. I u pogledu artikulacije, zahvaljujući slobodnim ustima, flauta postiže najbrži staccato uspotrebom dvostrukog i trostrukog jezika i flatterzungea.