[mykeli]

Zbog veličine kontrabasa (175 cm) svirač pored njega stoji i podržava ga lijevom rukom i ramenom. Kao i violončelo oslanja se na pod pomoću nožice. Ima 4 žice štimane u razmacima Č4:
I – G, II – D, III – A1, IV – E1.
S obzirom da je jedno vrijeme bio štiman u kvintama (A, D, G1, C1) za izvođenje skladbi iz tog vremena grade se kontrabasi s 5 žica, od kojih je peta, najdublje štimana – C1 (eventualno H2). No postoje i kontrabasi s posebnim mehanizmom tzv. ekstenzija (produžetka) kojim se žica, prema potrebi, može produžiti (prema polustupnjevima) sve do C1 ili se pak najniža žica preštimava za tercu niže.
(Zbog debljine i dužine žice kontrabasi su opremljeni metalnim mehanizmom, sa zupčanikom za zatezanje žica, sličnim kao kod gitare.)
Gudalo mu je iste duljine kao kod čela (znači kraće nego kod violine), ali su kraće strune i težina skoro dvostruko veća.
Postoje dva načina držanja gudala: njemački – sa strane, neposredno za žabicu, koja je šira nego obično i talijanski (ili francuski), moderniji i pogodniji za solističko sviranje. Kod njega se gudalo drži odozgo, kao i kod violončela.


TEHNIKA I TON


Otpor žica zahtjeva snažan pritisak prstiju, a zbog veličine moguć je maksimalni raspon prstiju na jednoj žici u intervalu v2. Ona se zahvaća 1. i 4. prstom, a m2 – 1. i 2. ili 2. i 4. prstom. Treći se prst rijetko koristi.
Koristi se 12 pozicija, tako da je najviši opseg instrumenta g1, a najviše izvodljivi flageolet g3.
Pokretljivost prstiju nije velika. Stoga ga klasičari redovito koriste udvojenog s violinama u paralelnim oktavama.
Pizzicato je čest i najefektniji način sviranja. Zahvaljujući dužini žica i veličini rezonatora izuzetno je bogata zvučnost. (Slabije zvuči iznad tona d, a zbog slabog zvuka rijetko se koristi od tona a i iznad njega.)
Rijetki su dvohvati. Izvode se samo ako jedan od tonova daje prazna žica (inače se svira «divizi»). Zbog potrebitog raspona prstiju koji je nemoguće doseći, gotovo se i ne koriste umjetni, već samo prirodni flageoleti.
Od 7. se pozicije koristi palac na hvataljci pa se tek tako može izvoditi i kvartni umjetni flageolet.
(Nije uobičajena primjena sordine jer boja i inače nije sjajna, a ppp može i bez nje postići.)
Masivno i kratko gudalo onemogućava izražajniju artikulaciju, čak se veći broj tonova u legatu teže izvodi.
Notira se u bas-ključu, ali za Č8 više od željenog zvuka. Stoga kažemo da je on transponirajući instrument u širem smislu. Takva notacija olakšava i pisanje i čitanje notnog teksta jer se izbjegava zapisivanje suvišnih pomoćnih crta.
Instrumenti koji daju neku drugu visinu su transponirajući u užem smislu.
Za najviši se registar može primijeniti i tenorski C-ključ, a za notaciju flageoleta, ako se upisuje njihova zvučna visina – violinski. Tada ona zvuči kako je i zapisana.
Kontrabas potječe od starog violona (ili contrabasso di viola). U baroku imaju ulogu bassa continua udvojenu s violončelom. Na isti način se koriste u klasici, osim u polifonim stavcima. U 19. stoljeću se odvaja od dionice violončela, ali zbog želje da se violončelo osamostali. U to vrijem djeluje i veliki virtuoz na kontrabasu Giovanni Bottesini (1821-1889) nazvan «Paganini kontrabasa». Za veliku solističku ulogu kontrabas i danas objektivno ima ograničene uvjete: njegov je ton – izuzimajući masivnost i dubinu – po kvaliteti daleko ispod tona ostalih gudačkih instrumenata. On nema te zaobljenosti i plemenite raspjevanosti; izvođačka je tehnika također skučena raznim nepogodnostima. Djela solističke i koncertantne literature uglavnom skladaju samo kontrabasisti - virtuozi. Često se izvode transkripcije djela originalno namijenjenih violini ili violončelu. Malo je zastupljen i u komornoj glazbi, a tad uglavnom u većim ansamblima u kojima prvenstveno ima ulogu basovskog instrumenta kakvu najčešće ima i u orkestru.
Talijanski naziv contrabasso potječe od registarskog obilježja instrumenta. Preuzeli su ga i Nijemci i Francuzi. Iznimka je engleski termin: double-bass, ali mu je smisao isti.