[mykeli]

Spada u drvene puhače s dvostrukim piskom koji se izrađuje od trske. Kakvoća tona direktno ovisi o debljini piska: ako je pisak tanji ton je kričaviji, ali je razgovjetniji; kod debljeg piska ton je plemenitiji, ali je manje razgovijetan. Oboa prepuhuje u oktavu. Ima opseg od b-f3.
Registri: duboki – b-f1; srednji (pjevni) – f1-c2; visoki – c2-f3 (g3).
Srednji je registar izrazito snažan. Prirodna mu je f i mf dinamika. No na njemu su izvodljive sve dinamike. Visoki – postaje pištav, kričav.
Kod oboe su moguća najdulja legata jer prirodno štedi zrak zbog uskog piska.
Artikulacija – oboa nije izrazito virtuozni instrument. Više joj leži kantilena, stoga se i koristi kao instrument melodije, a zahvaljujući dvostrukom pisku njezin je staccato oštar. Dvostruki se jezik može naučiti. Kod dugih fraza koristi se ciklično disanje.
Intonativno je oboa savršeno čist i stabilan instrument, tako da u orkestru služi za davanje intonacije (obično – komorni a) svim ostalim instrumentima.
Zbog akustičkih osobenosti dvostrukog trščanog jezička, zvuk oboe je srazmjerno oštar i dosta nazalan.
Jasan, plemenit i vrlo ekspresivan zvuk, sopranskog obilježja, obou je učinio istaknutim melodijskim instrumentom osobito u skladbama, stavcima i epizodama polaganog tempa (J. S. Bach: Pasija po Mateju) U toj joj ulozi najpotpunije odgovaraju široko i mirno raspjevane teme naivno-idiličnog karaktera i pastoralnog prizvuka. (J. Brahms: Violinski koncert u D-duru, op. 77, 2. stavak). U zvuku ovog instrumenta također se idealno ostvaruje nježno-sanjarski (P. I. Čajkovski: IV simfonija u f-molu, op. 36, 2. stavak) ili čežnjivi izraz (P. I. Čajkovski: tema labuda iz baleta Labuđe jezero). Čak bi se moglo reći da je ovakva, molski sjetna melodika i tipična za obou, pa se u tom smislu njoj povjerene teme ponekad spuštaju i do duboko ozbiljnog, bolnog izraza (L. van Beethoven: III simfonija u Es-duru, op. 55, 2. stavak).
Vrlo je uobičajena, specifičnija upotreba oboe u dočaravanju istočnjačkog kolorita, kojem njen zvuk iznimno odgovara, naravno zbog srodnosti s nekim tipičnim orijentalnim instrumentima i zbog asocijacije s krajnjim podrijetlom ovog roda. Takve su melodije brojne i najčešće bogato melizmatične (G. Verdi: opera Aida, 3. čina, scena na Nilu).
Zbog značajne prodornosti i oštrine tona ponekad se naziva truba drvenih puhačkih instrumenata.
U klasičnom simfonijskom orkestru oboa je zastupljena s 2 primjerka, a počevši od Wagnera primjuenjuju se 3, pa i 4 , s tim što treći, odnosno četvrti oboist, po potrebi svira engleski rog.