[mykeli]

Violončelo je oblikom i građom potpuno jednak violini, ali gotovo dvostruko većih dimenzija (dužina: 121 cm; dužina samog korpusa: 74 cm; širina 43 cm/prema 21 cm kod violine/; visina, po obodu korpusa: čak 11, 5 cm/ prema 3, 8 cm kod violine). Uslijed toga se pri sviranju drži među nogama oslonjen posebnom šiljastom nožicom (dužine od oko 20 cm) o tlo.
Posjeduje 4 žice štimane u intervalu Č5, a za oktavu niže od žica viole:
I – a, II – d, III – G, IV – C.
Gudalo je jednake građe kao za violinu i violu, ali nešto kraće i masivnije. Ovo je neophodno zbog snažnijeg pritiska na žice, koje su znatno deblje i skoro dvostruko duže (pa to iziskuju, da bi dale odgovarajuću zvučnost).
Zbog većih dimenzija, maksimalan je raspon prstiju na jednoj žici v3. Velika se sekunda ne može zahvatiti susjednim prstima, pa to uvjetuje i drugačiji prstomet u sviranju ljestvičnih nizova: u ovisnosti od položaja male sekunde, prsti se postavljaju na žicu u sljedećim dvjema kombinacijama:
prsti: 1 2 4 ili 1 3 4
stupnjevi (1/2 = m2, a 1 = v2): 1/2 1 1 1/2
Dakle, pri izvođenju intervala v2 (velike sekunde) jedan se prst preskače.

U tehnici violončela se primjenjuje postupak nazvan DEMARŠIRANJE (palčeva pozicija, palčanik) koji se u prstometu označava praznim (bijelim) kružićem na ravnoj (okomitoj) crti.
S obzirom da palac lijeve ruke kod violončela ne mora pridržavati vrat s donje strane, može se popeti nad hvataljku i pritisnuti žice, kao i ostali prsti. To omogućava veće intervalske zahvate i oslobađa ruku za kretanje u visokim pozicijama – praktično do kraja hvataljke (ton g3 na a-žici), čime se postiže i razmjerno velik tonski opseg instrumenta: u orkestralnom sviranju od C-g2, približno, a u solističkom znatno više. Upotrebom palca za pritisak osnovnog tona izvode se također i umjetni flageoleti. Čistoći i sigurnosti intonacije u visokim pozicijama posebno doprinosi primjena palca kao umjetnog sedla (tzv. policce capo tasto (tal.) = palac na hvataljci). Njime se dvije susjedne žica pritisnu na istoj visini – dakle intervalski u čistoj kvinti, kao što leže i na sedlu hvataljke – a to za cilj ima da, približavajući žice hvataljci, olakša pritisak ostalim prstima, koji postavlja visinu tona, te ima omogućava veću preciznost u položaju. (Palac se u ulozi umjetnog sedla redovito koristi od sedme pozicije naviše, ali se njegova primjena može pokazati kao neophodna i u nižim pozicijama, ovisno od intervalskog tijeka dionice i brzine izvođenja.)
S obzirom da se ostalim prstima može zahvatiti najviše dvohvat od male septime (m7), palac služi za izvođenje dvohvata od velike septime (v7) i čiste oktave (Č8). Tad se on mora popeti na hvataljku.
Ukratko: palac (na hvataljci) se koristi pri 5 situacija:
1) omogućava veće intervalske zahvate; 2) oslobađa ruku za kretanje u visokim pozicijama;
3) pritiskom osnovnog tona omogućava izvedbu umjetnih flageoleta;
4) primjenjuje se kao umjetno sedlo – približava žice hvataljci što olakšava ostalim prstima veću preciznost
položaja i čišću intonaciju;
5) služi za izvođenje dvohvata od v7 i Č8

Od dvohvata su najspretniji sekste, kvarte i kvinte, pa se i akordi u trohvatu ili četverohvatu, po mogućnosti s učešćem praznih žica, najčešće kombiniraju iz takvih intervala.
U ostalom se izvođačka tehnika violončela ne razlikuje od violine. Isto je i s artikulacijom i efektima (sul ponticelllo, sul tasto, con legno, pizzicato, upotreba sordine itd.)
Zahvaljujući dužini žice i velikom rezonatoru na violončelu je izrazito pun i snažan pizzicato. I ovdje je najbolje ako pri tom zvuči najmanje polovina žice, dakle ako se neki ton izvodi do oktave prazne žice. Punoća pizzicato zvuka čini posebno efektnim izvođenje akorada, naročito preko sve 4 žice (a također pružaju mogućnost za dobar pizzicato – glissando*).
(* Pizzicato glissando – nastaje kad se žica prebire desnom rukom dok prst lijeve ruke klizi gore-dolje po žici; tada je zvuk violončela isti kao kod gitare.)
Registarski i tonski opseg violončela su takvi da nameću upotrebu 3 razna ključa u notaciji: basovoj (F), tenorskoj (C – s c1 na 4. crti) i violinskog (G) ključa.
Violončelo podjednako dobro djeluje i kao basov instrument i kao melodijski. Zbog svog toplog i raspjevanog tona, strasnog obilježja, kao i zbog vrlo upadljive zvučne prodornosti a-žica se koristi za kantilene.
D-žica je najblaža, a C i G su grublje i masivnije – pogodne za ulogu orkestralnog basa. Zbog karakteristika a –žice u orkestru je češći solo u violončela nego solo viole.
Najpoznatije su koncerte za čelo skladali: Luigi Boccherini (1734-1805); Antonio Vivaldi, Joseph Haydn, Robert Schumann, Antonin Dvořak, Camille Saint-Saëns (1835-1921). Često se izvode i tzv. Roccoco varijacije Petra Iljiča Čajkovskog, 6 suita za čelo solo J. S. Bacha, sonate (s klavirom) L. van Beethovena, Schuberta, F. Chopina, J. Brahmsa, C. Saint-Saënsa, E. Griega, C. Debussyja.
Njegovu melodijsku stranu (u orkestralnom partu) u punoj mjeri shvaćaju tek romantičari pa mu i u orkestru povjeravaju i vrlo istaknute dionice. Do 19. stoljeća povezan je s kontrabasima u ulozi basa.