Zicani klasicni instrumenti

[mykeli]

Po obliku i građi viola je potpuno jednaka violini. Razlika postoji jedino u dimenzijama: po dužini, viola je obično veća za 6-11 cm. Bitnija je razlika u štimanju žica, dakle i tonskom opsegu instrumenta.
Četiri žice viole također su štimane u intervalima Č5, ali za Č5 niže od žica violine, tj.
I – a1, II – d1, III – g, IV – c.


TEHNIKA I TON


U pogledu izvođačke tehnike viola se bitno ne razlikuje od violine. Jedino je, zbog većih dimenzija i najveći raspon prstiju na jednoj žici Č4,a na dvjema susjednim Č8, što nema utjecaja ni na prstomet, niti na sistem pozicija. Ipak, zbog većih tonskih razmaka na hvataljci, otežano je zalaženje u visoke pozicije. Tako je i gornja granica tonskog opsega niža nego što bi u odnosu na violinu trebalo biti. U orkestralnom sviranju dionica viole ide uglavnom do c3. (Od c –c3)
Ton viole je nešto tamnije boje, a odlikuje ga većim dijelom i onaj unutarnji napon, koji je kod violine karakterističan za g-žicu. Taj napon je posljedica «tijesnog rezonatora». Da bi rezonator odgovarao zvučnim treperenjima g žice, a pogotovo c žice trebao bi biti dug oko 54 cm, a ne sadašnjih 41-43 cm. Zbog toga njen zvuk djeluje pomalo stiješnjeno i prigušeno, naročito u dubokom registru, gdje ima i izraženiji oštrinu (koja slijedi iz jačeg učešća alikvotnih tonova). U viši pozicijama zvuk dobiva strasno-melankoličan izraz.
Na violi su također mogući dvohvati, trohvati i četverohvati. Od dvohvata izvođački najbolje «leže» sekste i septime, nešto manje terce i kvarte. Odlično zvuče akordi s jednom i dvije prazne žice.
Glazba za violu piše se u altovskom C-ključu (c1 je na 3. žici). U višim se pozicijama piše u violinskom ključu.
Pizzicati su sonorni na svim žicama, ali oni na C-žici zvuče donekle prazno i zaostaju u sjaju i jakosti za pizzicatima na violončelu u istoj visini. Razlog je volumen instrumenta i duljina žica. Pravilo je da su piizzicati sonorni na svakoj žici do njene oktave.
Ako viole moraju proslijediti svoju dionicu gudalom, to se označava s con arco. Viole se mogu dijeliti na 2 i više skupina što se označava s div. (divisione). Oznaka za ponovno ujedinjenje je unite.
Na violi su izvedivi svi prirodni i umjetni flageoleti do 9. pozicije, zbog veće duljine žice.
Često se ujedinjuju s violinama I. i II., ili izvode istu melodiju s violončelima, čime dobivamo pun, otmjen i plemenit zvuk. Ponekad podvostručavaju basovu dionicu u gornjoj oktavi.
Zvuk viole je nazalan i melankoličan, ali i prodoran.
Od 19. stoljeća viola dobiva veću ulogu. Ne tretira se više samo kao pratnja ili za popunjavanje harmonije. Npr. Johannes Brahms u 1. dijelu Njemačkog requiema koristi samo viole, bez violine. Od solističkih skladbi ističu se Harold u Italiji Hectora Berlioza i sonate Paula Hindemitha, koncerti Béle Bartóka i Paula Hindemitha, ali i Georga Friedricha Händela.

[mykeli]

Violončelo je oblikom i građom potpuno jednak violini, ali gotovo dvostruko većih dimenzija (dužina: 121 cm; dužina samog korpusa: 74 cm; širina 43 cm/prema 21 cm kod violine/; visina, po obodu korpusa: čak 11, 5 cm/ prema 3, 8 cm kod violine). Uslijed toga se pri sviranju drži među nogama oslonjen posebnom šiljastom nožicom (dužine od oko 20 cm) o tlo.
Posjeduje 4 žice štimane u intervalu Č5, a za oktavu niže od žica viole:
I – a, II – d, III – G, IV – C.
Gudalo je jednake građe kao za violinu i violu, ali nešto kraće i masivnije. Ovo je neophodno zbog snažnijeg pritiska na žice, koje su znatno deblje i skoro dvostruko duže (pa to iziskuju, da bi dale odgovarajuću zvučnost).
Zbog većih dimenzija, maksimalan je raspon prstiju na jednoj žici v3. Velika se sekunda ne može zahvatiti susjednim prstima, pa to uvjetuje i drugačiji prstomet u sviranju ljestvičnih nizova: u ovisnosti od položaja male sekunde, prsti se postavljaju na žicu u sljedećim dvjema kombinacijama:
prsti: 1 2 4 ili 1 3 4
stupnjevi (1/2 = m2, a 1 = v2): 1/2 1 1 1/2
Dakle, pri izvođenju intervala v2 (velike sekunde) jedan se prst preskače.

U tehnici violončela se primjenjuje postupak nazvan DEMARŠIRANJE (palčeva pozicija, palčanik) koji se u prstometu označava praznim (bijelim) kružićem na ravnoj (okomitoj) crti.
S obzirom da palac lijeve ruke kod violončela ne mora pridržavati vrat s donje strane, može se popeti nad hvataljku i pritisnuti žice, kao i ostali prsti. To omogućava veće intervalske zahvate i oslobađa ruku za kretanje u visokim pozicijama – praktično do kraja hvataljke (ton g3 na a-žici), čime se postiže i razmjerno velik tonski opseg instrumenta: u orkestralnom sviranju od C-g2, približno, a u solističkom znatno više. Upotrebom palca za pritisak osnovnog tona izvode se također i umjetni flageoleti. Čistoći i sigurnosti intonacije u visokim pozicijama posebno doprinosi primjena palca kao umjetnog sedla (tzv. policce capo tasto (tal.) = palac na hvataljci). Njime se dvije susjedne žica pritisnu na istoj visini – dakle intervalski u čistoj kvinti, kao što leže i na sedlu hvataljke – a to za cilj ima da, približavajući žice hvataljci, olakša pritisak ostalim prstima, koji postavlja visinu tona, te ima omogućava veću preciznost u položaju. (Palac se u ulozi umjetnog sedla redovito koristi od sedme pozicije naviše, ali se njegova primjena može pokazati kao neophodna i u nižim pozicijama, ovisno od intervalskog tijeka dionice i brzine izvođenja.)
S obzirom da se ostalim prstima može zahvatiti najviše dvohvat od male septime (m7), palac služi za izvođenje dvohvata od velike septime (v7) i čiste oktave (Č8). Tad se on mora popeti na hvataljku.
Ukratko: palac (na hvataljci) se koristi pri 5 situacija:
1) omogućava veće intervalske zahvate; 2) oslobađa ruku za kretanje u visokim pozicijama;
3) pritiskom osnovnog tona omogućava izvedbu umjetnih flageoleta;
4) primjenjuje se kao umjetno sedlo – približava žice hvataljci što olakšava ostalim prstima veću preciznost
položaja i čišću intonaciju;
5) služi za izvođenje dvohvata od v7 i Č8

Od dvohvata su najspretniji sekste, kvarte i kvinte, pa se i akordi u trohvatu ili četverohvatu, po mogućnosti s učešćem praznih žica, najčešće kombiniraju iz takvih intervala.
U ostalom se izvođačka tehnika violončela ne razlikuje od violine. Isto je i s artikulacijom i efektima (sul ponticelllo, sul tasto, con legno, pizzicato, upotreba sordine itd.)
Zahvaljujući dužini žice i velikom rezonatoru na violončelu je izrazito pun i snažan pizzicato. I ovdje je najbolje ako pri tom zvuči najmanje polovina žice, dakle ako se neki ton izvodi do oktave prazne žice. Punoća pizzicato zvuka čini posebno efektnim izvođenje akorada, naročito preko sve 4 žice (a također pružaju mogućnost za dobar pizzicato – glissando*).
(* Pizzicato glissando – nastaje kad se žica prebire desnom rukom dok prst lijeve ruke klizi gore-dolje po žici; tada je zvuk violončela isti kao kod gitare.)
Registarski i tonski opseg violončela su takvi da nameću upotrebu 3 razna ključa u notaciji: basovoj (F), tenorskoj (C – s c1 na 4. crti) i violinskog (G) ključa.
Violončelo podjednako dobro djeluje i kao basov instrument i kao melodijski. Zbog svog toplog i raspjevanog tona, strasnog obilježja, kao i zbog vrlo upadljive zvučne prodornosti a-žica se koristi za kantilene.
D-žica je najblaža, a C i G su grublje i masivnije – pogodne za ulogu orkestralnog basa. Zbog karakteristika a –žice u orkestru je češći solo u violončela nego solo viole.
Najpoznatije su koncerte za čelo skladali: Luigi Boccherini (1734-1805); Antonio Vivaldi, Joseph Haydn, Robert Schumann, Antonin Dvořak, Camille Saint-Saëns (1835-1921). Često se izvode i tzv. Roccoco varijacije Petra Iljiča Čajkovskog, 6 suita za čelo solo J. S. Bacha, sonate (s klavirom) L. van Beethovena, Schuberta, F. Chopina, J. Brahmsa, C. Saint-Saënsa, E. Griega, C. Debussyja.
Njegovu melodijsku stranu (u orkestralnom partu) u punoj mjeri shvaćaju tek romantičari pa mu i u orkestru povjeravaju i vrlo istaknute dionice. Do 19. stoljeća povezan je s kontrabasima u ulozi basa.

[mykeli]

Zbog veličine kontrabasa (175 cm) svirač pored njega stoji i podržava ga lijevom rukom i ramenom. Kao i violončelo oslanja se na pod pomoću nožice. Ima 4 žice štimane u razmacima Č4:
I – G, II – D, III – A1, IV – E1.
S obzirom da je jedno vrijeme bio štiman u kvintama (A, D, G1, C1) za izvođenje skladbi iz tog vremena grade se kontrabasi s 5 žica, od kojih je peta, najdublje štimana – C1 (eventualno H2). No postoje i kontrabasi s posebnim mehanizmom tzv. ekstenzija (produžetka) kojim se žica, prema potrebi, može produžiti (prema polustupnjevima) sve do C1 ili se pak najniža žica preštimava za tercu niže.
(Zbog debljine i dužine žice kontrabasi su opremljeni metalnim mehanizmom, sa zupčanikom za zatezanje žica, sličnim kao kod gitare.)
Gudalo mu je iste duljine kao kod čela (znači kraće nego kod violine), ali su kraće strune i težina skoro dvostruko veća.
Postoje dva načina držanja gudala: njemački – sa strane, neposredno za žabicu, koja je šira nego obično i talijanski (ili francuski), moderniji i pogodniji za solističko sviranje. Kod njega se gudalo drži odozgo, kao i kod violončela.


TEHNIKA I TON


Otpor žica zahtjeva snažan pritisak prstiju, a zbog veličine moguć je maksimalni raspon prstiju na jednoj žici u intervalu v2. Ona se zahvaća 1. i 4. prstom, a m2 – 1. i 2. ili 2. i 4. prstom. Treći se prst rijetko koristi.
Koristi se 12 pozicija, tako da je najviši opseg instrumenta g1, a najviše izvodljivi flageolet g3.
Pokretljivost prstiju nije velika. Stoga ga klasičari redovito koriste udvojenog s violinama u paralelnim oktavama.
Pizzicato je čest i najefektniji način sviranja. Zahvaljujući dužini žica i veličini rezonatora izuzetno je bogata zvučnost. (Slabije zvuči iznad tona d, a zbog slabog zvuka rijetko se koristi od tona a i iznad njega.)
Rijetki su dvohvati. Izvode se samo ako jedan od tonova daje prazna žica (inače se svira «divizi»). Zbog potrebitog raspona prstiju koji je nemoguće doseći, gotovo se i ne koriste umjetni, već samo prirodni flageoleti.
Od 7. se pozicije koristi palac na hvataljci pa se tek tako može izvoditi i kvartni umjetni flageolet.
(Nije uobičajena primjena sordine jer boja i inače nije sjajna, a ppp može i bez nje postići.)
Masivno i kratko gudalo onemogućava izražajniju artikulaciju, čak se veći broj tonova u legatu teže izvodi.
Notira se u bas-ključu, ali za Č8 više od željenog zvuka. Stoga kažemo da je on transponirajući instrument u širem smislu. Takva notacija olakšava i pisanje i čitanje notnog teksta jer se izbjegava zapisivanje suvišnih pomoćnih crta.
Instrumenti koji daju neku drugu visinu su transponirajući u užem smislu.
Za najviši se registar može primijeniti i tenorski C-ključ, a za notaciju flageoleta, ako se upisuje njihova zvučna visina – violinski. Tada ona zvuči kako je i zapisana.
Kontrabas potječe od starog violona (ili contrabasso di viola). U baroku imaju ulogu bassa continua udvojenu s violončelom. Na isti način se koriste u klasici, osim u polifonim stavcima. U 19. stoljeću se odvaja od dionice violončela, ali zbog želje da se violončelo osamostali. U to vrijem djeluje i veliki virtuoz na kontrabasu Giovanni Bottesini (1821-1889) nazvan «Paganini kontrabasa». Za veliku solističku ulogu kontrabas i danas objektivno ima ograničene uvjete: njegov je ton – izuzimajući masivnost i dubinu – po kvaliteti daleko ispod tona ostalih gudačkih instrumenata. On nema te zaobljenosti i plemenite raspjevanosti; izvođačka je tehnika također skučena raznim nepogodnostima. Djela solističke i koncertantne literature uglavnom skladaju samo kontrabasisti - virtuozi. Često se izvode transkripcije djela originalno namijenjenih violini ili violončelu. Malo je zastupljen i u komornoj glazbi, a tad uglavnom u većim ansamblima u kojima prvenstveno ima ulogu basovskog instrumenta kakvu najčešće ima i u orkestru.
Talijanski naziv contrabasso potječe od registarskog obilježja instrumenta. Preuzeli su ga i Nijemci i Francuzi. Iznimka je engleski termin: double-bass, ali mu je smisao isti.

[mykeli]

Harfa je žičani instrument u obliku trokutastog okvira, visokog oko 180 cm.
Okvir se sastoji iz 5 osnovnih dijelova. Osnovu na kojoj je cijeli instrument počiva čini postolje u čijim su prorezima smješteni pedali za preštimavanje žica. Na postolju stoji šupalj stub, kroz čiju unutrašnjost prolaze čelične poluge što povezuje pedale s gornjim dijelom mehanizma za preštimavanje Ukoso prema postolju postavljen je drugi krak okvir koji čini rezonantno tijelo. Treću stranu okvira čini drveni vrat, izvijen u obliku položenog slova S. Kroz njega su provučeni vijci koji drže žice. Oni se mogu posebnim ključem zatezati, čime se podešava osnovno štimanje žica. Zajednicu s vratom čini most u kojem se nalazi gornji dio mehanizma za preštimavanje žica. On je povezan s pedalima. Oni se mogu postaviti u 3 razna položaja.
U gornjem položaju, pedal je opušten i žica zvuči cijelom svojom dužinom. Ako se pedal pritisne i zakači u srednji položaj, dužina žice ne skraćuje pa ona daje ton viši za 1/2 stupnja. U donjem položaju, žica se još više skrati i povisi ton za još 1/2 stupnja.
Dakle, iz svake se žice mogu izvući po 3 tona različite visine. Jedan pedal mehanizmom zahvaća istovremeno žice istoimenih tonova u svim oktavama i njihove kromatske varijante. Tako imamo 7 pedala – za lijevu nogu 3 – D, C i H, a za desnu 4 – E, F, G i A.
Harfa ima 47 žica (46 ili 48 ugođenih na dijatonsku ljestvicu Ces-dura. Tonski je opseg harfe 6 i pol oktava: od Ces1 do fes4 ili as4. Orijentacija svirača među žicama je olakšana time što su sve C-žice obojeno crveno, a sve F-žice plavo. Bas žice (njih 11 – do F) imaju čelično ili svileno jezggro, omotano metalnom niti, a ostale su od crijeva ili od najlona.


TEHNIKA I TON


Harfa se svira s po 4 prsta obje ruke. Mali prst se zbog kratkoće ne upotrebljava. Svirač sjedi iza harfe koja mu je oslonjena na desno koljeno i rame. Desna ruka zbog položaja svira više registre, a lijeva je slobodnija i može prema potrebi zahvatiti svaku žicu.
Zbog tehnike pedala nije izvodljiva kromatika, kao ni istovremeno zvučanje dva kromatski različita vida istog stupnja (npr. c i cis). Kromatika je djelomično moguća jedino enharmonijskom zamjenom tonova. Ona pomaže i pri ponavljanju tonova. Istovremeno se mogu pritisnuti najviše 2 pedala. Enharmonija omogućava i podešavanje žica da zajedničkim zvukom daju samo jedan akord. Ova se mogućnost primjenjuje pri izvođenju glissanda – tipičnog načina sviranja na harfi. Izvodi se prevlačenjem prsta preko niza žica i to naniže, od svirača – palcem, a naviše, ka sviraču – kažiprstom. Može se izvoditi i s obje ruke istovremeno i to u istom pravcu i u suprotnim pravcima.
(Žice se mogu podesiti i na cijelotonsku i pentatonsku ljestvicu, sve dijatonske ili jedan akord.)
Akordi čine glavno i najkarakterističnije područje ovog instrumenta. Jednom se rukom zahvaća najviše 4 tona akorda. Moguće je izvoditi veće intervalske raspone, npr. decima – stoga su najčešći mješovito postavljeni akordi. Ukoliko su razloženi u širokom rasponu izvode se s obje ruke naizmjenično.
Svaki se akord na harfi izvodi u arpeggiu – brzom razlaganju. Ukoliko se to ne želi stavlja se oznaka: non arpeggiato ili strappato (tal. otkinuto, iščupano) ili plaqué (franc. slijepljeno; čita se: plake) ili grafički: srednjom - uglatom zagradom ([) duž napisanog akorda.
Od posebnih se efekata često koriste flageoleti. Redovito se koristi oktavni. Pri tome ista ruka vrši i dodir i trzaj žice. (Notiraju se za oktavu niže od željenog zvuka, a iznad note se stavi kružić.) Zbog kolorističkih se efekata često primjenjuju u impresionizmu.
Ukoliko se žele izvedsti staccato tonovi treperenje žice se nakon trzaja zaustavlja dlanom. (Ovi prigušeni tonovi označavaju se francuskim izrazom: sons étouffés (čita se: sonzetufé) ili grafičkom oznakom koja izgled kao križ na nuli).
Trileri su prilično nespretni za izvođenje. Izvodljiva je samo jedna vrsta nazvana bisbigliando (čita se: bisbiljando; tal. šapčući, šumoreći). To je tiha repeticija tona koja se ostvaruje naizmjeničnim trzanjem objema rukama.
Oštriji se zvuk postiže sviranjem neposredno uz rezonantni korpus (okvir) (tal. «alla cassa», franc. pres de la table (čita se: pre d'la tābl) koji se grafički označava kao valovi. Sličan, oštri i metalni zvuk može se dobiti i na normalnoj visini sviranja, tj. sviranjem na oko polovine žica ali trzanjem s noktima umjesto s jagodicama prstiju. (Označava se horizontalnim polumjesecom ili slovom V.)

Odzvuk žica kod harfe, koji se ne može uvijek i stalno prigušivati, čini smetnju razgovijetnom izlaganju melodije na harfi. Ona je tipičan akordski instrument. Upotrebljava se najviše u sklopu pratnje ili kao izvor kolorističkih efekata. U orkestru se najčešće susreće u tihim i po fakturi prozračnim dijelovima skladbe. Ona nije prodoran instrument. Njen je zvuk poetičan i srebrnast; njena je priroda lirska. Jedino kad se ona može probiti kroz veću zvučnu masu drugih instrumenata jeste kad svira glissando.. Njen zvuk je lijep, no lako zamori slušatelj; postaje nametljiv, pa se stoga rijetko koristi solistički.

[mykeli]

Gusle su srpski narodni muzički instrument sa jednom, ili eventualno dve žice. Najčešće su napravljene od javorovog drveta. Kao jednožičani instrument, gusle se sreću u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni, Hercegovini i Dalmaciji. Gusle iz Like i Bosanske Krajine uglavnom imaju dve žice.

Žice su napravljene od trideset upredenih konjskih dlaka, kao što je slučaj i sa strunom gudala. Gudalo se koristi tako što se povlači po zategnutim žicama, proizvodeći oštar i dramatičan zvuk, koji je izuzetno ekspresivan. Gusle spadaju u instrumente za koje je potrebno veliko umeće sviranja.

Same gusle sastoje se od muzičke kutije koja je presvučena životinjskom kožom na koju se nadovezuje dugačak vrat na čijem završetku je izrezbarena životinjska (najčešće konjska) ili ptičija (najčešće orao ili soko) glava.

Pri sviranju, telo gusala se polaže na kolena (u krilo), dok dugačak vrat pridržava dlan jedne ruke.

Gusle su igrale važnu ulogu u istoriji srpske epske poezije budući da su guslari — narodni pevači, opevali događaje iz nacionalne istorije vekovima, sve dok ti tekstovi nisu konačno zapisani. Većina pesama govori o vremenima otomanske vladavine i nacionalne borbe za nezavisnost. Naporima Vuka Karadžića mnoge srpske epske pesme zapisane su i sačuvane već u ranom 19. veku. U nekim knjigama i publikacijama se spominje podatak da su srpske gusle dočekale Fridriha Prvog Barbarosu kada se u 12. veku sastao u Nišu sa srpskim vladarom Stefanom Nemanjom, gde mu je Nemanja ponudio pomoć srpske države u krstaškom ratu. Kažu da je Barbarosa bio zadivljen zvukom gusala i pjevanjem uz njih, pa se mnogo interesovao oko pojedinosti vezanih za gusle.

Gusle daljim poreklom potiču iz srednje Azije, a ne zna se tačno kako su dospele do Srba; neki pretpostavljaju preko Vizantije. Na vrhu gusala je često jarčeva glava kao simbol stočarstva i nomadskih naroda, dok je gudalo najčešće izrađeno u obliku zmije, kao simbol gorštačke ljutine. Kasnije se na guslama sreću likovi nacionalnih junaka, a nije slučajno što se prave od javora, jer javor kao drvo ima simboliku u srpskoj prethrišćanskoj religiji i označavao je kult predaka. Takođe se uz gusle slave preci.

Gusle se još sreću i u Siriji, a kod Lužičkih Srba se sreće gudački instrument pod nazivom husle. Takođe, Srbi koji su menjali veru i primali Islam, bili su zadržali običaj opevavanja svojih muslimanskih junaka uz gusle. Danas se ovaj običaj kod njih gotovo izgubio.

[jeftabgd]

Mykeli,pa ti se ne zezas.Svaka cast,jos jednom.Ovde sam procitao mnogo stvari koje nisam znao.Veoma zanimljivo.