Klasicni duvacki instrumenti

[mykeli]

To je instrument in G, a time pravi transponirajući instrument u užem smislu. (Transponira onaj tko čita; jer je c – matični tonalitet; tako se ne mijenja instrument.) Koristi se od impresionista. Ima isti opseg kao C flauta, ali zvuči za Č4 niže. (Postoje i alt-flaute in F koje zvuče za Č5 niže od zapisa). Najupotrebljivija je u dubokom i pijevnom registru. Zvučnost alt-flaute je vrlo puna, baršunasto-meka i relativno snažna čak i u dubokom registru, tako da dragocjeno dopunjava, pa i zamjenjuje duboke tonove obične flaute.


(Svrha pomoćnih instrumenata sastoji se u proširenju opsega unutar iste porodice, tj. unutar iste boje.)


Suvremene su se flaute razvile iz barokne traverso flaute. Još postoje kljunaste flaute (blok-flaute) koje se sviraju vertikalno (primjenjuju se u školskim i renesansnim sastavima). Kljunaste su flaute u vrijeme baroka bile potpuno ravnopravan instrument, ali od klasike na dalje ne sudjeluju u simfonijskom orkestru zbog slabe nosivosti zvuka u odnosu na postepeno povećavanje broja gudača i razvoja limenih puhača u klasičnom i ranoromantičnom orkestru.
U orkestru normalno postoje dvije flaute, ali počevši od romantizma i tri, s tim što drugi, odnosno treći flautista, prema potrebi svira malu (piccolo) flautu.

[mykeli]

Spada u drvene puhače s dvostrukim piskom koji se izrađuje od trske. Kakvoća tona direktno ovisi o debljini piska: ako je pisak tanji ton je kričaviji, ali je razgovjetniji; kod debljeg piska ton je plemenitiji, ali je manje razgovijetan. Oboa prepuhuje u oktavu. Ima opseg od b-f3.
Registri: duboki – b-f1; srednji (pjevni) – f1-c2; visoki – c2-f3 (g3).
Srednji je registar izrazito snažan. Prirodna mu je f i mf dinamika. No na njemu su izvodljive sve dinamike. Visoki – postaje pištav, kričav.
Kod oboe su moguća najdulja legata jer prirodno štedi zrak zbog uskog piska.
Artikulacija – oboa nije izrazito virtuozni instrument. Više joj leži kantilena, stoga se i koristi kao instrument melodije, a zahvaljujući dvostrukom pisku njezin je staccato oštar. Dvostruki se jezik može naučiti. Kod dugih fraza koristi se ciklično disanje.
Intonativno je oboa savršeno čist i stabilan instrument, tako da u orkestru služi za davanje intonacije (obično – komorni a) svim ostalim instrumentima.
Zbog akustičkih osobenosti dvostrukog trščanog jezička, zvuk oboe je srazmjerno oštar i dosta nazalan.
Jasan, plemenit i vrlo ekspresivan zvuk, sopranskog obilježja, obou je učinio istaknutim melodijskim instrumentom osobito u skladbama, stavcima i epizodama polaganog tempa (J. S. Bach: Pasija po Mateju) U toj joj ulozi najpotpunije odgovaraju široko i mirno raspjevane teme naivno-idiličnog karaktera i pastoralnog prizvuka. (J. Brahms: Violinski koncert u D-duru, op. 77, 2. stavak). U zvuku ovog instrumenta također se idealno ostvaruje nježno-sanjarski (P. I. Čajkovski: IV simfonija u f-molu, op. 36, 2. stavak) ili čežnjivi izraz (P. I. Čajkovski: tema labuda iz baleta Labuđe jezero). Čak bi se moglo reći da je ovakva, molski sjetna melodika i tipična za obou, pa se u tom smislu njoj povjerene teme ponekad spuštaju i do duboko ozbiljnog, bolnog izraza (L. van Beethoven: III simfonija u Es-duru, op. 55, 2. stavak).
Vrlo je uobičajena, specifičnija upotreba oboe u dočaravanju istočnjačkog kolorita, kojem njen zvuk iznimno odgovara, naravno zbog srodnosti s nekim tipičnim orijentalnim instrumentima i zbog asocijacije s krajnjim podrijetlom ovog roda. Takve su melodije brojne i najčešće bogato melizmatične (G. Verdi: opera Aida, 3. čina, scena na Nilu).
Zbog značajne prodornosti i oštrine tona ponekad se naziva truba drvenih puhačkih instrumenata.
U klasičnom simfonijskom orkestru oboa je zastupljena s 2 primjerka, a počevši od Wagnera primjuenjuju se 3, pa i 4 , s tim što treći, odnosno četvrti oboist, po potrebi svira engleski rog.

[mykeli]

ENGLISH HORN (ENGLESKA ROG)

Engleski rog je pravi transponirajući instrument in F (g zvuči kao c1). Opseg mu je isti kao oboi - (b) h-f3, ali zvuči Č5 niže – es (e) – b2. Najpogodniji mu je melodijski registar između a i c2, jer mu je u tom opsegu ton snažan i pun, a ipak mek i izražajan.
Pojavio se oko 1725. g. u Italiji. Nastao je izvjesnim usavršavanjem starijeg instrumenta zvanog oboe da caccia ( da caccia = lovačka).
Kruškasto proširenje, s ponovnim suženim izlaznim otvorom, uzrokuju da je ton engleskog roga zatvoreniji i pomalo prigušen u odnosu na ton oboe, a njegov izraz prvenstveno ozbiljan, čak sumoran. U molskim temama pogotovo do punog izražaja dolazi čežnjivi, sanjarsko-elegični karakter njegove zvučnosti. (C. Franck: Simfonija u d-molu, 2. stavak).
Poput oboe i engleski se rog rado koristi u dočaravanju pastoralne atmosfere, ili neposrednom tonskom slikanju pastirske svirke. To je redovito glazba tužna izraza, puna čežnje i usamljenosti (H. Berlioz: 3. stavak: Scena u polju iz Fantastične simfonije i R. Wagner: uvod u 3. čin opere Tristan i Izolda).

OBOA D'AMORE

To je instrument in A, zvuči m3 ispod zapisa. Nalazimo ih u baroknoj glazbi (npr. Bachove kantate, oratoriji, Misa u h-molu…). Pojavila se 1722. g. i iščezla u Bachovo doba, ali ju on često koristi.Najviše je nalik na engleski rog, ali je od njega dosta kraća, a od oboe duža. Oboa ime oko 64 cm, oboa d' amore – oko 73 sm, a engleski rog oko 90 cm (zbog toga se engleski rog drži bliže uz tijelo svirača, dakle vertikalnije).

[mykeli]

Njegov je originator jednostruki pisak izrađen od trske koji se pričvršćuje na usnik od ebonita (ili kakvog drugog materijala npr. kristala, drva, metala). (*Ebonit je umjetna smjesa tvrde gume, olova i sumpora, tj. vulkanit; jedna od prvih umjetnih plastičnih masa. Dobiva se duljim grijanjem (vulkanizacijom) kaučuka s većim količinama sumpora na 140-160 stupnjeva celzijusa. Obično je crn, pri običnoj temperaturi tvrd, razmjerno žilav i neelastičan materijal.).
Pisak počiva na donjoj usni dok se gornji zubi postavljaju na usnik. Za razliku od ostalih drvenih puhača klarinet ne prepuhuje u oktavu već u duodecimu što rezultira neobično velikim opsegom instrumenta i pojavom tzv. prelaznog registra.
Opseg: e (mali) –c4
Registri: duboki (šalmaj) – e-e1; prelazni – f1-b1; srednji – h1-c3; visoki – cis3-c4.
Duboki (šalmaj) je karakterističan iz razloga što klarinet jedini od drvenih puhača ima altovsku lagu. Moguće je provesti dinamiku od p do f (što nema nijedan od drveni puhač u dubokom registru) pa ga tako Weber koristi za dramatske situacije ili za neke pianissime u ovom registru.
Prelazni registar - dodaju se ekstra klapne; budući da su otvori sasvim na vrhu cijevi tonovi zvuče šuplje i promuklo (to su tonovi s najkraćim zračnim stubom – e prepuhuje u h1) ovaj registar služi da poveže prvi prepuhani ton h1.
Srednji – dobre kvalitete (b – taman, h – prvi prepuhani ton svijetlo zvuči).
Visoki – od f3 na više sve prodornije zvuči.

Zrak troši otprilike kao ljudski glas (između oboe oboe i flaute). Po pokretljivosti je odmah iza flaute; tehnički je spretan i virtuozan instrument (gotovo bez ograničenja i razmjerno lako izvodi sve vrste ljestvičnih nizova dijatonskih i kromatskih; razložene akorde; razne akorde, krupne skokove, trilere, tremola i druge ukrase) izvedba dvostrukog i trostrukog jezika teže je izvediva jer jezik zbog piska nije slobodan tj. također je između flaute i oboe.
Artikulacija je također bogata i raznolika; staccato je sporiji nego kod flaute.
Klarineti su pravi transponirajući instrumenti. Izrađuju se u raznim štimanjima: B, A, C, D, Es. Najčešća su 2 štimanja: in B i in A. In B zvuči za v2 niže nego se piše. In A zvuči m3 niže nego se piše. (Zvuči E-duru –klarinet in A svira G-dur) In A se koristi:
1) u tonalitetima s povisilicama. Klarinet in A je u njima daleko spretniji i obratno. 2) Na klarinetu in A postoji cis mali što proširuje opseg. 3) Klarinet in A je nešto veći i ima topliju boju.
(Dionicu basetnog roga – instrumenta između malog i bas klarineta – u Mozartovu Requiemu svira klarinet in A).

[mykeli]

Mali klarinet in Es zvuči za m3 više nego što je pisano. Povećava opseg. Zvuk mu je pištav i prodoran; ima relativno slab registar.
Bas klarinet – in B – zvuči za v9 niže nego nego što je notiran, ali samo u tzv. francuskoj notaciji (piše se u violinskom ključu kao klarinet in B i zato zvuči v9 niže). U Njemačkoj se notaciji pišu za ton više od realnog zvuka (piše se u bas ključu i zvuči za v2 niže). Njemačka je notacija praktičnija onom tko čita partiture jer je bliža realnom zvuku, a klarinetistima je lakša francuska (radi ključa)
Bas klarinet proširuje opseg prema dolje, ima još tonova (do pisanog malog c koji zvuči kao veliki b).

[mykeli]

Instrument iz porodice dvostrukih jezičaca. Opseg mu je od B1- e2 (f2). Bilježi se u bas, tenor C-ključu i violinskom ključu.
Registri: duboki (forte, puni, masivni tonovi) – B1 – Fis; bariton (dosta jak) – G- f; srednji (neobično blag – koristi se za solo dionice) – fis – d1; visoki – dis1 – g1; ekstremno visoki (prodoran) gis1-e2.
Najbolji registar, u kojem je fagot osobito podesan za raspjevani melodijski izraz (tzv. saksofonski registar – zbog najveće sličnosti sa zvukom saksofona), otprilike se poklapa s područjem A-žice na violončelu, koja ima slične odlike. To su granice tenorskog registra. To je u romantizmu negdje od d - g1, a u novije vrijeme od E –b1.
Prepuhuje u oktavu. (Moguća su i prepuhavanja u duodecimu i superoktavu što omogućuje različite «grifove», tj. prstomete za isti ton, a praktično čini fagot podesnim za brze i krupne skokove.) Vrlo je izražena razlika između ekstremno visokih i dubokih registara. Zbog veličine je najkompliciraniji za izradu. Fagot je osamstopni instrument. (Cijev izgrađena najčešće od javorova drveta duga je oko 2, 45 m, a ukupno s metalnom cijevi i jezičkom, dužina instrumenta dostiže 2, 60 m.) Posjeduje mnogo klapni koje se pokreću palcima obje ruke. Zbog korištenja svih 10 prstiju pri svirci, a i zbog težine, svirač drži fagot pred sobom okačen uzicom oko vrata. Pri svirci su najzaposleniji palci. U nekim slučajevima svira polustupnjeve na polurupama (više klapni – manje vibrira drvo).
Prirodno nije virtuozni instrument, ali se može i tako koristiti.
Staccato mu je suh i oštar – još jače nego kod oboe. U staccatu se najčešće primjenjuju krupniji skokovi čak do dvije oktave. Koristi se za ironične situacije, za komične i groteskne efekte. Uspješnost u izvedbi ovakvih karaktera proizlazi iz proturječne kombinacije grubih i «teških» tonova dubokog registra s oštro ritmiziranim i artikuliranim pokretom. (S. Prokofjev: Peća i vuk (tema Djede – gunđala) Osobito je podesan za izražavanje glazbenog humora (B. Bartok: Koncert za orkestar, 2. stavak (Igra parova)) i za duhovito tonsko slikanje (P. Dukas: Čarobnjakov učenik (tema začarane metle).
Podjednako dobro, premda rjeđe, može interpretirati i mirne melodije, plemenitog, lirskog izraza – osobito u višem registru. (P. I. Čajkovski: V simfonija u e-molu, op. 64, 2. stavak) Tonovi dubokog registra, u odgovarajućoj tematici, mogu dobiti čak i mračno-tragičan prizvuk. (P. I. Čajkovski: VI simfonija u h-molu, op. 74, 1. stavak).
Osim što se prirodno koristi kao bas instrument u sastavu drvenih puhača, njegova se uloga sastoji i u dupliranju violončela i kontrabasa u gudačkom slogu.

[mykeli]

KONTRAFAGOT

To je transponirajući instrument u širem smislu (zvuči Č8 niže nego što je notiran).To znači da mu je opseg za oktavu niži od fagotskog.(Razlog je dvostruko veća dužina zračne cijevi.)Opseg mu je od B2 (subkontra) – g ili a.(B2 je ton koji čini donju granicu općeg orkestarskog opsega. Od ostalih instrumenata samo glasovir i orgulje zalaze do još dubljih tonova.) On je isključivo orkestarski instrument. To je 16-stopni instrument (oko 4, 90 m).Zbog toga se cijev najčešće presavija četiri puta, a izlazni je otvor okrenut naniže – ljevkastog je oblika i cijeli je završni dio metalan. Veća mu je i debljina cijevi. Njegovoj je težini nužan oslonac, a tome služi nožica na donjem kraju.Unatoč veličini nije toliko nespretan. Dosta je jaka zvuka i može biti bas instrument i za 3 trombona.(Do otprilike tona E kontrafagot zvuči puno, bogato i po potrebi snažno.)Ipak, u velikoj se većini on udružuje s drugim instrumentima – bilo unisono(obično s kontrabasima)ili u oktavnom udvajanju(najčešće s fagotima) – te, u stvari, prvenstveno služi tome da pojača liniju basa ili da joj doda prizvuk orguljske masivnosti.
Samostalni su istupi rijetki, premda je efektan u grotesknom ili humorističnom izrazu.(P. Dukas: simfonijska pjesma Čarobnjakov učenik (oživljavanje prepolovljene metle)) Počevši od Richarda Straussa češće ima solo istupe, ali i tada za nekakvuslikovitu karakterizaciju zbivanja ili ličnosti.


SAKSOFON

Konstruirao ga je 1841. g. belgijski graditelj instrumenata Antoine Joseph Sax.
Zbog originatora (jednostrukog jezičca) pripada porodici klarineta. Izrađen je metala. Ima isti opseg i prstomet kao oboa,(a i šupljina cijevi je konična kao kod oboe). Prepuhuje u oktavu. Opći vanjski izgled je, najsličniji basklarinetu – barem kod altovske i dubljih registarskih varijanti saksofona. Sopranska varijanta i još manji sopranino-saksofon imaju, međutim, ispravljenu cijev, pa su na prvi pogled (zanemarujući konično širenje cijevi) najsličniji metalnom klarinetu.Zvuk saksofona je najsrodniji fagotu u njegovom visokom registru(koji se, stoga, katkad naziva: saksofonski!)Čitava porodica obuhvaća 7 instrumenata.
Pisani tonski opseg saksofona, svih varijanti, podudara se s opsegom oboe: b-f3. U stvarnom se zvuku on jako razlikuje, jer se saksofon gradi u 7-8 (katkad i do 12) registarskih i transpozicijskih varijanti. Osnovne su registarske varijante: sopranino, sopran, alt, tenor, bariton, bas i kontrabas, a naizmjenično transponiraju u Es (ili F) i B (ili C, tj. bez transpozicije), pomičući se još – ovisno od registara – za jednu, dvije ili tri oktave naniže (npr. stvarni opseg sopranina počinje od des1, alta od des, baritona od Des, kontrabasa od Des1 i sl.)
Četiri su glavne štime: sopran in B (zvuči za v2 niže), alt in Es (zvuči za v6 niže), tenor in B (zvuči za v9 niže) i bariton in Es (za veliku tercdecimu niže). (Budući da je sopran dosta piskavog tona, radije se zamjenjuje klarinetom).
U vojnoj glazbi primjenu nalaze i ostale registarske varijante, koje, iznimno, idu čak do subkontrabasa. Svojim zvukom, koji je na sredini između drvenih i metalnih puhačkih instrumenata, saksofoni u takvim ansamblima čine dragocjenu vezu između ova dva osnovna roda, pa su sve više rasprostranjeni – dok su u početku nalazili primjenu samo u nekim zemljama (Francuska, Belgija, pa čak i kod Nijemaca i Rusa). Kad je oko 1920. g. prodro u sastav jazza, počinju ga koristiti i skladatelji koji u jazzu nalaze inspiraciju (Stravinski, Honegger, Ravel, Milhaud…) U međuvremenu se ukorijenio u zabavnim orkestrima raznih vrsta i sastava.
U pogledu pokretljivosti i bogatstva artikulacije saksofon je ravan klarinetu, čak ga u nečemu i pretječe.Dakle, spada u potencijalno virtuozne instrumente, a istovremeno je i vrlo izražajan nositelj plemenito raspjevanih melodija: (G. Bizet: predigra suiti Arležanka). U ovoj se drugoj ulozi osobito ističe alt-saksofon, koji je primijenjen i ovdje i u većini drugih sličnih prilika, npr. u Ravelovoj orkestraciji stavka Stari zamak iz romantične suite Slike s izložbe M. P. Musorgskog.
Saksofon se odlikuje i nekim sasvim posebnim mogućnostima – za zvučnu karikaturu i grotesku (podražavanje smijeha, urlanja, mijaukanja i slično), za osobite artikulacijske efekte (npr. tzv. sleptang (engleski slaptongue = svojevrsni, oštri staccato, koji se ostvaruje specifičnim djelovanjem jezika), za glissanda raznih vrsta, za izvođenje netemperiranih tonova itd.