Udaraljke i Membranofoni

[mykeli]

Tamburin se od ostalih bubnjeva razlikuje po mnogim obilježjima. Ima izuzetno uzak obruč (oko 5-6 cm) tj okvir od drveta ili metala. Ima samo jednu opnu, dok je s druge strane obruč otvoren. U uskim prorezima duž drvenog okvira smješteni su po parovima metalni tanjurići. S obzirom da oni prilikom udara o opnu zveckaju metalnim zvukom, tamburin predstavljaju kombinaciju opnozvučne i metalozvučne udaraljke.
Instrument se druži u lijevoj ruci za drveni obruč a svira na više načina:
a) najčešće pojedinačnim udarima – skupljenim prstima, donjim dijelom dlana, ručnim zglobom, laktom, koljenom;
b) ritmiziranom kombinacijom udara – samo po koži; samo po okviru ili naizmjenično (po koži dlanom, a po okviru
prstima);
c) trešenjem instrumenata – čime se tanjurići proizvode tremolo;
d) trljanjem kože palcem – čime se ostvaruje šum nalik na tremolo;
e) udarom po koži palicama – tada se drži na nekoj podlozi ili koljenima.

Zvuk tamburina je svijetao i vedar pa je čest u plesnoj glazbi, ali i opernoj i baletnoj.
Tamburin potječe s Bliskog i Srednjeg Istoka. Nalazimo ga kod mediteranskih naroda. Kod nas ga nazivaju i daire ili def.

[mykeli]

Ovo su bubnjevi afričkog podrijetla ali odomaćeni u latinoameričkom folkloru. Javljaju se u paru, s izvjesnom razlikom u veličini, a time i zvučnosti. Opna pokriva samo gornji otvor valjkastog tijela, dok je donji kraj otvoren.
Razlikuju se u dužini rezonatora i oblika. Kod bongosa rezonator je pravilan valjak, a visina nevelika: oko 25-30 cm; kod kongasa je visina znatno veća: oko 70-80 cm; a promjer rezonatora se sužava prema donjem kraju. Stoga je i zvuk bongosa svjetliji i viši, a kod kongosa dublji i zatvoreniji. Nijanse zvučnosti variraju i od načina udara. (Bliže centru je dublji i mukliji zvuk.) U folkloru se po opnama udara prstima. Moguće je i udar palicama pa je bongos čest u sastavu «baterije». Bongo (bubnjić kubanskog podrijetla), pridržava se laktom; dok se konga stavlja na postolje.
Njihove se dionice najčešće improviziraju. Ako to nije slučaj notacija se piše na jednoj crti i to za mali bubanj iznad, a za veći ispod nje.

[mykeli]

Izrađeni su od kovane bronce ili mesinga u obliku tanjuraste ploče (talijanski piatti). (Najkvalitetniji su kineski ili turski.) Neodređene su visine zvuka.
U središtu se nalazi ispupčenje s prorezom, kroz koji je provučena uzica ili remen koji služi za držanje instrumenta.
Najčešće se upotrebljavaju u paru okrenuti jedan prema drugom svojim izdubljenim stranama. Zvuk se ostvaruje njihovim međusobnim udarom. Pri vodoravnom kretanju zvuk je oštriji nego pri vertikalnom.
Moguće je koristiti i samo jedan činel (tanjur) koji se objesi ili drži rukom u vodoravnom položaju (kao u sastavu «baterije»). Tada se zvuk dobiva udarom palice (metalne - od triangla, drvene – od malog bubnja, meke, filcane od velikog bubnja ili timpana) – ovisno o željenoj oštrini i snazi. (Na taj se način koristi u manjim sastavima rock i jazz-glazbenika, te za potrebe zabavnih orkestara.)
Osim pojedinačnih udara, palicama (osobito s dvije) se izvodi i tremolo.
Zbog snažna metalnog i oštrog zvuka, činele se koristi pri zvučnim kulminacijama orkestra. Zvuk je i veoma trajan. Prislanja se prislanjanjem činela na grudi ili, ako je ostvaren palicom, stavljanjem ruke na metalnu ploču.
Ukoliko se želi da slobodno odzvuče, nakon udara ih se razdvoji i podigne uvis, kako bi se zvuk što slobodnije širio.
Kao koloristički dodatak prozračnoj piano i pianissimo instrumentaciji koriste se na 3 načina:
- lakim «trljanjem» ivica jedne o drugu čime se dobiva tihi šum u tremolu ili
- mekom palicom što također izaziva tihi šum u tremolu
- te pojedinačni, kratki dodiri dviju činela.
(U plesnim ansamblima u sastavu «baterije» koristi se i tzv. kontračinele. Konstruirane su tako da se njihov udar ostvaruje pritiskom noge na pedal. Postavljene su vodoravno na zajedničku osovinu, s tim što je jedna učvršćena, a druga se mehanizmom pokreće vertikalno i udara. Ova se konstrukcija naziva hi-hat. Njima se obilježava ravnomjernost ritmičkih jedinica.
Činele se notiraju samo ritmički, na jednoj crti. Ako se ipak koristi linijski sistem, on nosi bas-ključ, a piše na visini tona c ili e.

[mykeli]

Neodređene je tonske visine. To je savijena metalna (čelična) šipka u obliku trokuta na vrhu s otvorom za rezonanciju. Nametljiva je zvuka. Vješa se na kožnu vrpcu i udara čeličnim ili drvenim štapićem.
Brzim izmjenjivanjem udaraca po dvjema stranicama trokuta moguće je izvesti tremolo.

[mykeli]

To je instrument kružnog tanjurastog oblika od bronze ili neke druge metalne legure. Neodređene je tonske visine. Nema ispupčenje na sredini kao činele. Većeg je promjera od njih – najmanje 1 metar. Krajevi su mu savijeni. Udara se specijalnom (maljem) palicom s krupnom, loptastom glavom od mekog materijala, većinom filca.
Koristi se vertikalno obješen pomoću konopa provučenog kroz rupu na rubu tanjuraste ploče. Udara se po sredini. Zvuk je puniji, dublji, tamniji i manje oštar od zvuka činele i vrlo trajan.
Uslijed veličine ploče i udara po sredini, čiji se impuls postupno širi prema krajevima – sluhomse opaža svojevrsno pojačanje zvuka nakon udara.
Veoma mu je sličan gong.

[mykeli]

I gong i tam-tam potječu s Dalekog Istoka. Gong ima metalni disk, ali je određene tonske visine jer ima širi rub tj. dio na krajevima koji je savijen. To čini treperenje pravilnijim nego kod tam-tama. Na sredini ima ispupčenje. Gongovi se izrađuju u različitim veličinama odnosno različitim štimanjima. Promjer (od 100 cm na niže) i masa gonga određuju visinu tona u rasponu od C do g2.

[mykeli]

To je instrument određene tonske visine. Ovisno o vrsti može se ugoditi u kromatskom opsegu od C do f2. Sastoji se od metalnih cijevi (njem. Röhrenglocken) ili ploča (njem. Plattenglocken) obješenih o okvir koje se najčešće udaraju drvenim čekićima. Tim se instrumentom oponaša zvuk crkvenih zvona bojom, ali ne i položinom.