dnevnik izbjeglice iz bosne

[al bundy]

DNEVNIK JEDNE IZBJEGLICE



12. avgust
Uselili smo se u našu novu kucu u Kanadi. Tako sam uzbudjen. Ovde je tako lijepo.
Planine su prekrasne. Jedva cekam da ih vidim prekrivene snijegom.

14. oktobar
Kanada. To je najljepša zemlja na svetu. Lišce je poprimilo sve one divne nijanse zute i narandzaste boje. Vozio sam kroz prirodu i vidio par jelena. Tako su graciozni. To su najljepše zivotinje na svijetu. Ovo mora da je raj. Volim Kanadu.

11. novembar
Dan sjecanja (Kanadski drzavni praznik). Lov na jelene ce poceti uskoro. Ne mogu da zamislim da neko moze ubiti tako divnu zivotinju. Nadam se da ce uskoro snijeg. Tako je divno.

2. decembar
Nocas je pao prvi snijeg. Ustao sam i vidio sve pokriveno bijelim pokrivacem. Izgleda kao najljepša razglednica. Izašli smo napolje, ocistili stepenište i prilazni put a onda se grudvali (ja pobjedio). Kad je prošla grtalica morali smo ponovo da ocistimo kapiju. Kako je samo divna zemlja. Volim Kanadu.

12. decembar
Nocas opet snijeg. Opet prošla grtalica i zatrpala kapiju. Ovde je zaista prekrasno.

19. decembar
Nocas opet snijeg. Nisam mogao izvesti auto da idem na posao. Ovde je zaista divno samo sam malo umoran od lopatanja. Opet jebena grtalica.

22. decembar
Ovo bijelo govno opet padalo celu noc. Dobio zuljeve od lopatanja i ledja me bole. Ovaj majmun sa grtalicom kao da se krije iza coška i samo ceka da ja ocistim ispred kapije. Šupak.

25. decembar
Srecan jebeni i usrani Bozic. Još malo usranog snijega. Ako mi ikad padne šaka ovaj peder što vozi grtalicu, ubicu ga. Mater im jebem što ne posipaju više soli po putu pa da se prije otopi.

27. decembar
Nocas opet sneg. Ne izlazim vec tri dana osim što cistim snijeg kad god prodje grtalica. Ne mogu nigde ici, auto se zaglavio u brdu snijega ispred kapije a i hladno je u picku materinu. Kazu da ce nocas pasti novih 30 cm tih govana.

28. decembar
Prognoza je bila loša. Palo je pola metra. Ako ovako nastavi nece se otopiti do ljeta. Grtalica se zaglavila i taj šupak doš'o kod mene da trazi lopatu. Rekao sam mu da sam vec slomio šest lopata cisteci ta govna sa vrata što ih je on nabio i zamalo da sam mu je slomio o glavu.

4. januar
Najzad izaš'o iz kuce. Otišao do prodavnice da kupim nešto hrane i kad sam se vracao udario kolima jelena. 3.000 dolara štete na kolima. Te jebene zivotinje trebaju biti ubijene. Svugdje ih je. Što ih lovci ne pobiše jesenas...

3. maj
Odvez'o kola kod automehanicara. Nevjerovatno koliko su zahrdjala od jebene soli što je posipaju svuda.

10. maj
Selim se na Floridu. Ne mogu zamisliti kako neko normalan moze zivjeti u toj jebenoj Kanadi.

[maricm]

hahaha tako je kako je.

[Vaxter]

Preselili se na Floridu...

12. maj
Stigli smo na Floridu.
Uselili smo se u novu kucu. Tako je velika, ima sav komfor, naravno i pool. Kako je ovdje samo toplo i prijatno. Vec sam zaboravio Kanadu. Volim Floridu.
20. maj
Ovdje su ljudi neverovatno dobri i uvijek se samo smiju. Stvarno je Florida interesantna a ima puno interesantnih zivotinja. Bas je fino toplo. Ove nedelje sam se zagrijao od one Kanade. Puno volim Floridu.
12. jun
Vec smo mesec dana tu, vrijeme je jos uvijek toplo i jako vlazno. Dobro da u kuci imamo klimu. Susjed mi je pricao kako u jednom restoranu u blizini sluze dobrog aligatora. Kako mogu ljudi da jedu te zivotinje, koje poticu iz doba dinosaurusa. To ne mogu nikako razumijeti.Vidjeli smo puno toga na Floridi, nevjerovatno je interesantna. Najvise te volim, Florida.
30 jun
Odkad smo dosli vrijeme se skoro nije menjalo. Uvjek toplo a sad i pomalo suvise vlazno. Ali klima uredaj u kuci i u kolima radi odlicno. Nocu nam jedino smetaju komarci, kojih ima u ovo doba puno. Upoznao sam jos neke susjede stvarno su ljudi na Floridi dobri.
18 jul
Nevjerovatna vrucina i skoro 100% vlaga, za vikend idemo na obalu. Nadam se lijepom provodu.
20 jul
Kakva noc. Fata je u hotelu slucajno ostavila otvoren prozor. Zamalo da me zivog pojedu ti komarci. Kad smo se htjeli vratiti kuci neko nam je ukrao kola. I tako ima da se vozimo 100 milja taksijem. Crnac taksista uvjek se samo smjeska, imam utisak da je on ukrao kola. Stvarno ima kriminala na Floridi.
21. jul
Posle povratka kuci, opet taksi i na posao, pa ja kao da radim samo za ove taksiste. U firmi sef mi je rekao, da se ne smijem dovoljno, ali kako da glupanu objasnim da nisam sklopio oka od onih komaraca a kamoli da spominjem ukradena kola. Nevjerovatna vrucina.
30.jul
Toplotni val je na maximumu, a nama je u kuci crkla klima. I jos ovi komarci, jedino me spasi ujutro jedno kupanje da prezivim. Kad sam hteo da se bacim u pool vidim u njemu aligatora od 3 metra!! Jos mi je samo ta pizdarija trebala, brzo pozovem policiju da pitam sta treba da radim. Oni kazu da ga pustim na miru i da ce sam otici odakle je dosao. Poludecu.
31.jul
Vec ujutro neverovatna vrucina. Na poslu sam opet kao prebijen. Sef, onaj supak, kaze da se uopste ne smijem i da to nije dobro za klijente. Jebo njega i klijente.
1. avg
Kakva vrucina. Vec drugi dan bez klime sto znaci i bez spavanja. Sve ce da izgori. Komaraca ima sve vise. Onaj mrgan od 3 metra kao da je u mom poolu kampovao. Kazem cjelu pricu susjedu, on se samo smije, kao uvjek, picka li mu lepamila materina.
2. avg.
Jedva docekah, da mi dodju popraviti tu kurcevu klimu. A onaj niger umesto klime sredi mi cerku. Policija kaze samo da treba biti pazljiv, a da crnca verovatno nece moci uhvatiti jer su i onako svi isti. Vrucina kao da smo u paklu. Jebem ti Floridu.
12. avg.
Ne mogu da smislim tu vrucinu. Tu smo jos uvjek kao u paklu a odkad smo dosli vrjeme je isto. Sef me izbacio iz firme sa osmijehom na licu i rekao da su se klijenti pobunili jer se nisam dovoljno smijao. E tako sam ostao bez posla i na putu svratim u kafanu gde se napijem. Svi se meni i mojoj prici samo smiju, a osobito onaj policajac koji me uhapsi pijanog i trazi da mu platim 3000 USD. Majku im, mrzim Floridu, prokleta bila.
13. avg
Boze kakva vrucina. Vracam se kuci iz cuze bez kola, posla i bez para. Mrzim taksiste. Svi bjeze sa osmijehom na licu, a usput mi kazu da dolazi Mitch. Legnem u kucu u kojoj jos uvijek ne radi klima da malo razmislim o svemu. Odjednom nevjerovatan vjetar zapara zrak i kuca nema vise krova, jos minutdva i nema vise kuce. Vjetar se smirio. Nemam vise nista, samo je onaj aligator ostao u poolu. Sto ga nisu pojeli u onom restoranu....
Susjedi se vracaju i sa osmjehom na licu kazu da imam srecu da sam prezivio hurikan Mitch. Opet je vrucina ko prije, a ja bez svega. Mrzim Floridu, selim se odavde.
Gdje ovaj put necu vam reći...

[Vaxter]

Povratak u Bosnu


1. septembar:
Naplatio pare od osiguranja. Zgadila mi se ova Amerika. Kao i Kanada, uostalom. Ubjedjujem familiju da odemo u Disneyland. Poslije cemo smisliti gdje cemo i kako cemo...
8. septembar:
Potrosio pare od osiguranja. Ne znam gdje cemo, djeca bi vec trebala u skolu. Sinula mi je napokon pametna ideja. Zovem rodbinu da me upute kako da kupim stan u Sarajevu. Ucimo ubrzano gramatiku, ja vec uspjesno razlikujem ekavicu i ijekavicu. Djeca brkaju meko, mehko i tvrdo 'c', zaboravljaju umetnuti h gdje treba, palatalizacija im nijedna ne ide od ruke. Sta li ce od nas biti.
24. oktobar:
Rodbina mi hitno odgovara da ima jedan sto bi prodao knjizicu i da ima ope' jedan u Općtini koji bi pogurao za stan, ukoliko... Prodali auto i kompjuter. Poslali pare za stan.
25. novembar:
Papiri za stan u Sarajevu sredjeni, sreci nema kraja. Mi smo bez para. Djeca ne idu u skolu. Svi pomazemo u obliznjoj samoposluzi, imamo dovoljno za motel i kartu. Pripreme za povratak u toku: gledamo u sobi CNN i pokusavama shvatiti trenutnu politicku situaciju. Ja imam problema sa razumijevanjem unutarnjih,granica, nismo se valjda za to borili. Kazu mi da malo puno naginjem na unitaristicku politiku, a da opet nisam dovoljno ekstreman da mogu prezivjeti lako politicku realnost. Kazu mi isto tako da ne serem.
24. decembar:
Posljednje pripreme za put. Uzeli najjeftinije karte, na prvi dan Bozica, bice prazan avion. Tjeraju me da kupim Leviske, ne mogu me vise gledati u dronjcima. Fino smo se svi obukli, ponijeli smo nesto baterija, svijeca, mlijeka u prahu, kave i dvije-tri cokolade, da obradujemo nase. Posljednja noc na jebenom sjevernoamerickom kontinentu. Nalet ga bilo, i onog ko ga otkri, i ove sto na njemu zive.
25. decembar:
Prvi dan Bozica. Na putu do aerodroma blistaju ukrasi na palmama.Samo da mi je docepati se aviona. Nalecem na Djeda Mraza u bermudama, saljem ga u neku stvar. Predajemo stvari, oduzimaju nam vrecu sa rizom i otpakirane vrece mlijeka u prahu ...kazu supci, zabranjeno po nekom njihovom zakonu. Ovo je vec prevrsilo mjeru. Psujem tecno. Oni se smiju. Budale. Stjuardesa me upozorava da pazim kako se ponasam nakon sto sam ljubazno stisnuo pilota i vikn'o mu na uho: "Vozi Misko!".
27. decembar:
Amsterdam. Mmmm, osjecam miris Europe. Zadrzavaju nas u policiji, kazu istekla nam oba pasosa, i crveni, i plavi. "Ma, koji ste mi vi ..." mislim se, ja - tamo se ja vise ne vracam. Fino mu kazem: "No Amerika, no, niks, kaput, finito..." Prenocili na policiji. Uzelo nam tariguz i svijece, kaze treba da prodje neko ispitivanje. Bas smo se sjebali. U policiji upoznajemo puno naseg svijeta, svi idu na drugu stranu. Svijece mogu s nama, tariguz ostaje, zapaljiva materija. Otkidam malo papira sa jedne rolne, zlu ne trebalo. Niko ne primjecuje.
31. decembar:
Nakon dvije noci prespavane na amsterdamskom aerodromu, evo nas na putu za Bec. Svi smo se vec medjusobno posvadjali. Optuzuju me da sam ih sve uvalio u govna, bez njihove volje. Ubjedjujem ih da ne seru i da ponavljaju gradivo, vec smo skoro kuci. Slijecemo u Bec. Ah, Wienna, Shtrauss, Waltzer, Dunau, jes' klinac. Policija nas odvaja na poseban izlaz.
1. januar:
Novu godinu docekao u krugu familije, u posebno ukrasenoj celiji. Gledam novogodisnji koncert kroz resetke. Djeci poklanjam cokolade, Fati sam uspio maznuti jedan tester na Free Shopu u Amsterdamu - Gyvency for men. Svidja joj se. Mirise. Izgleda da ce nas pustiti vec za dva dana. Hrana puno bolja od one u Amsterdamu. Vec sam skoro zaboravio ona sranja sto smo jeli u onoj poganoj Floridi. Mekdonald, Meklaud, Mekintos, Meksiko, to su samo neke od zabranjenih rijeci nakon naseg groznog McDonald'skog iskustva.
6. januar:
Zagreb. Servus lepi Zabreg moj, kaj se krije v megli toj. Opet bajbok. Uvozenje opasnih materija, oduzimaju nam baterije. Brzo nas oslobadjaju iz policije, izvinjavaju se. Da ne bi placali carinu, ostavljam lazni Rolex u policiji I otkidam dugmad sa Fatine jakne da pokazem da je koristena. Niko iz familije ne prica sa mnom. Tvrde da je moja glupa ideja o povratku. Carinik se smjeska, policajci se smjeskaju, taksista se smije, ja mislim da nesto debelo nije u redu. Nisu me pitali ni za putovnicu, domovnicu, sahovnicu...Pitam treba li mi viza, oni se svi grohotom smiju. Kazu, kak' ste vi Bosanci bedasti.
7. januar:
Oduzimaju nam avio-karte, pominju neki medjudrzavni sporazum. Nije mi jasno, bunim se k'o Grk u zatvoru.Odustajem, iz carapa vadim zadnje dolarske rezerve. Odlucujem se na put autobusom. Taksista prima dolare. Sreca. Bas bih se obruk'o. Stizemo u zadnji cas na Kolodvor, banka jos radi. Mijenjam dolare u kune za kartu i KM (valjda kilometre) za prtljag. U cekaonici svi puse, postaje neizdrzivo. Idem do klozeta da dodjem sebi. Smrdi toliko da jedva stojim na nogama, nekako se dokopam izlaza. Guramo se na ulazu u autobus, neko je prodao visak karata, bice gusto. Ja pristajem na tri sjedista za cetiri karte, pod uslovom da prtljag drzimo u krilu. Bolje ista nego nista. Hajd', mislim se, nek' je ziva glava.
8. januar:
Ovo pisem poslije. Hladno je bilo da bi pingvini u nesvjest pali. Al', opet, mislim se, kako je u Kanadi. Pokusavam zaspati, ne mogu, muzicki ukus sofera je gori od onog vec loseg predratnog. Neko povraca pozada. Neko otvorio Argetu i otpakov'o kuhana jaja. Povraca mi se, da hoce zaustaviti autobus. Autobus se zaustavlja na tri carine i tri policije.Oduzimaju mi koznu jaknu koju sam prije rata kupio u Turskoj. Ja sam ukocen toliko da me policajci skidaju. Kakva noc.
11. januar:
Ovo pisem na kraju ****. Dva dana smo bili zaglavljeni na Makljenu. Sreca, neki iskusni putnik na ovoj relaciji je imao karton kuhanih jaja. Neki svercer pristaje da trampi paket argete za dzepni Nintendo. Glupan, ja platio Nintendo $4.99 na rasprodaji. Nismo gladni. Ja sam ukocen, svaki me misic boli. Sad svi imamo mjesta jer su policija poskidali neke nevaljalce usput.
12. januar:
Stanica u Sarajevu. Tuga me uhvatila, sjetim se kako smo ovdje cekali na konvoj. Budale, ko nas je tjer'o. Pa, nece Bosna nigdje, a ni Hercegovina. Fali nam jedna torba. Jedna mi zena kaze da je vidjela neke momke kako pretovaraju svijece i nesto se domundjavaju oko nasih sjedista.
Prijavljujem policiji. Smije se policajac, neki mlad momak, grohotom, svi mu se krnjatci vide. Kaze, dobro dosli, kuci. Svi nam se zahvaljuju na stanici sto smo ih zabavili. Svi puse. Malo mi je zlo. Nude me picem, odbijam da pijem na javnom mjestu, zakon je zakon. Oni se i dalje smiju, jedan pada sa stolice tako da polomi sve boce ispod stola. Miris alkohola me zapahne, istrcavam na cisti zrak.
13. januar:
Pokusavam prvi put da udjem u "svoj" stan.
14. januar:
Vec nekoliko **** pokusavam da udjem u stan. Provodimo citav dan u raznim opstinskim kancelarijama, vadimo potvrde, pokusavamo da iznudimo nalog za iseljenje "stanara".
15. februar:
Sudskom odlukom donosi se nalog o iseljenju tih nekakvih uljeza u "nasem" stanu. Pokusavam istjerati te nevaljalce. Vise smo dojadili rodbini, ne zna nam se ni za dan ni za noc. Danas kod ovog, sutra kod onog.
20. februar:
Donosim odluku. Idem u policijsku postaju na autobuskoj stanici. Prepoznaju me, kazu da nisu usli u trag lopovima iz autobusa jos, i svi se grohotom smiju. Zamolim ih da mi pomognu, da imam rjesenje za stan i nalog, i da nemam gdje spavati, i da cu se ubiti na mjestu ako nesto ne ucine. Svi se smjesta pokupimo odatle, pozovemo posebnu jedinicu, usput ubijedimo pripadnike Unprotection - Eye For - Ass For - Na To - a da nam se pridruze, i u zdruzenoj akciji ulazimo u stan. Stan prazan. Nigdje nista. Ni parketa, ni lustera, ni bojlera, nista. Al' jebi ga, svoje je svoje, ljubim stokove tako strasno da mi se usne lijepe za hladan metal.
28. februar:
Bas je nas svijet dobar. Sa prvog sprata donose nase cilime sto su komsije cuvale sest godina. Neko na podvoznjaku nasao nas televizor i otkupio od jednog svercera. Sa smeca donijeli nas bojler. Nadjeno dosta nasih slika, predratnih. I moja diploma, zguzvana na mjestu odvaljenih pipa u kuhinji. Sve polahko dolazi na svoje mjesto. Vec pomalo i djeca razgovaraju sa mnom. Fata je rekla da ce mi dati cim ponovo nabavimo krevet.
1. mart:
Danas sam vec poceo da radim u jednog privatnika. Ruke me bole jos od onog autobusa, imam puno unosenja, radim s robom. Fata pocela da sije kod jedne fine zene. I ona je, kaze, bila izbjeglica, u Sarajevo, trebalo joj je dosta da dodje na svoje, ali, kaze, ako radimo vrijedno i imacemo. Imamo dovoljno para da platimo dodatne casove djeci. Oni nisu jos u skoli, do septembra. Sada su nam dali dobru sansu da polazu ove razrede sto su zavrsili u Kanadi i Americi, jer se to ovdje nista ne priznaje.Imaju problema sa gramatikom. Ja jos imam problema sa politikom. Sreca, televizor nam se cesto kvari pa ni ne pratimo vijesti. Ja ocekujem da sa dobrim znanjem jezika i sa vozackom dozvolom mogu dobit' fini posao za neku medjunarodnu organizaciju. Sve je super. Malo me nerviram, gdje god dodjem, svi puse. Puse pravo. Na to se nikako ne mogu navici, k'o da nisam citav zivot zivio ovdje.
2. mart:
Pitate se, gdje cemo sad. Necemo nigdje. Ovdje nam je dobro, tako nam i treba. Dobro se dobrim vraca. Super je nama ovdje. Ne mogu nas odavde vise ni puskom otjerati. Dobro nam je - u pi**u materinu.

[maricm]

hhahaaha koja slova sve me manta.
al je super.

pozz

[Alix]

Ala sam sem se izsmijo...A da mi je znati ko je autor ove fore?

[al bundy]

...jebi ga serife,ja mislio to sve okacit...al reko necu,bice puno za citanje....kad ne lezi vraze....

[kristian]

Dnevnik jednog Izbjeglice - Kanada

Close

You need to upgrade your Flash Player

[Vaxter]

Vec je ovo bilo postavljano medju youtube klipovima...

[al bundy]

Ovo je pismo kojim je nepoznati mladic u Hrvatskoj pokušao izbjeci vojnicku
dužnost.

Štovani gospodine ministre obrane,

Dozvolite mi da Vam objasnim svoju situaciju u nadi da cete moci razriješiti
moj slucaj.

Trenutno cekam poziv u redove HV. Imam 23 godine, oženjen sam 47-godišnjom
udovicom, koja ima 26-godišnju kci. Sa tom kceri oženjen je moj otac.
Oženivši kci moje žene, moj je otac postao i moj zet. U isto vrijeme, moja
je žena tasta mome ocu, a kci moje žene moja je maceha.

U sijecnju žena i ja dobismo sina. To je dijete brat oceve žene, a zet moga
oca. U isto vrijeme, to je dijete i moj stric, jer je brat moje macehe. U
svibnju žena moga oca rodila je sina. To je dijete moj brat, jer je sin moga
oca. U isto vrijeme, to je dijete i moj unuk, jer je sin ženine kceri.

Dakle, ja sam brat svoga unuka, a s obzirom da je muž necije majke i otac
toga djeteta, ja sam i otac ženine kceri, te brat njenoga sina. Jasno je,
dakle, da sam ja svoj vlastiti djed.

Nadam se da sam sve jasno objasnio. Nadam se, gospodine ministre, da cete
me razriješiti vojnicke dužnosti, jer zakon nalaže da sinovi više od dviju
generacija (dakle djed, otac i unuk) ne smiju istovremeno služiti vojsku.

Hvala vam na razumijevanju.