Klasicni duvacki instrumenti

[mykeli]

Instrument iz porodice dvostrukih jezičaca. Opseg mu je od B1- e2 (f2). Bilježi se u bas, tenor C-ključu i violinskom ključu.
Registri: duboki (forte, puni, masivni tonovi) – B1 – Fis; bariton (dosta jak) – G- f; srednji (neobično blag – koristi se za solo dionice) – fis – d1; visoki – dis1 – g1; ekstremno visoki (prodoran) gis1-e2.
Najbolji registar, u kojem je fagot osobito podesan za raspjevani melodijski izraz (tzv. saksofonski registar – zbog najveće sličnosti sa zvukom saksofona), otprilike se poklapa s područjem A-žice na violončelu, koja ima slične odlike. To su granice tenorskog registra. To je u romantizmu negdje od d - g1, a u novije vrijeme od E –b1.
Prepuhuje u oktavu. (Moguća su i prepuhavanja u duodecimu i superoktavu što omogućuje različite «grifove», tj. prstomete za isti ton, a praktično čini fagot podesnim za brze i krupne skokove.) Vrlo je izražena razlika između ekstremno visokih i dubokih registara. Zbog veličine je najkompliciraniji za izradu. Fagot je osamstopni instrument. (Cijev izgrađena najčešće od javorova drveta duga je oko 2, 45 m, a ukupno s metalnom cijevi i jezičkom, dužina instrumenta dostiže 2, 60 m.) Posjeduje mnogo klapni koje se pokreću palcima obje ruke. Zbog korištenja svih 10 prstiju pri svirci, a i zbog težine, svirač drži fagot pred sobom okačen uzicom oko vrata. Pri svirci su najzaposleniji palci. U nekim slučajevima svira polustupnjeve na polurupama (više klapni – manje vibrira drvo).
Prirodno nije virtuozni instrument, ali se može i tako koristiti.
Staccato mu je suh i oštar – još jače nego kod oboe. U staccatu se najčešće primjenjuju krupniji skokovi čak do dvije oktave. Koristi se za ironične situacije, za komične i groteskne efekte. Uspješnost u izvedbi ovakvih karaktera proizlazi iz proturječne kombinacije grubih i «teških» tonova dubokog registra s oštro ritmiziranim i artikuliranim pokretom. (S. Prokofjev: Peća i vuk (tema Djede – gunđala) Osobito je podesan za izražavanje glazbenog humora (B. Bartok: Koncert za orkestar, 2. stavak (Igra parova)) i za duhovito tonsko slikanje (P. Dukas: Čarobnjakov učenik (tema začarane metle).
Podjednako dobro, premda rjeđe, može interpretirati i mirne melodije, plemenitog, lirskog izraza – osobito u višem registru. (P. I. Čajkovski: V simfonija u e-molu, op. 64, 2. stavak) Tonovi dubokog registra, u odgovarajućoj tematici, mogu dobiti čak i mračno-tragičan prizvuk. (P. I. Čajkovski: VI simfonija u h-molu, op. 74, 1. stavak).
Osim što se prirodno koristi kao bas instrument u sastavu drvenih puhača, njegova se uloga sastoji i u dupliranju violončela i kontrabasa u gudačkom slogu.